Jesu li i koliko pravo na rad i pravo na štrajk međusobno povezani ili ih možemo tumačiti odvojeno, pitali smo Krešimira Rožmana, nekadašnjeg urednika časopisa "Radno pravo" i aktivnog člana nekoliko sindikata, između ostalog i Matice hrvatskih sindikata, čiji je dopredsjednik bio u razdoblju 2004. - 2009. godine. Krešimir Rožman autor je većeg broja stručnih radova i koautor nekoliko knjiga s područja radnog prava te autor serije emisija o radnim odnosima na OTV-u.

- Naravno da postoji poveznica, jer pravo na štrajk vezano je uz rad. Štrajk u smislu Ustava RH i Zakona o radu je aktivnost koju provede zaposleni radnici. No to nipošto nije isto, a niti pravo na rad na ikoji način isključuje pravo na štrajk, nego kao što je rečeno štrajka zapravo nema bez rada. Pri tome kada govorimo o pravu na rad kao ustavnoj kategoriji, to u prvom redu znači da se svima jamči pravo na rad u smislu da se to pravo nikome ne može isključiti, da svi imaju pravo raditi. Dakle, to nipošto ne znači da netko može reći: "Oni štrajkaju, ja imam pravo na rad, pa oni ne bi smjeli štrajkati jer onemogućuju moj rad!"

Kad se govori o pravu na štrajk, kako je on reguliran na nacionalnoj razini u RH, kako u EU-u, koliko je pravo na štrajk ustavna kategorija ili se još dodatno precizira kolektivnim ugovorima?

- Pravo na štrajk je pravo iz Ustava RH. Članak 61. Ustava određuje sljedeće: "Jamči se pravo na štrajk. U oružanim snagama, redarstvu, državnoj upravi i javnim službama određenima zakonom može se ograničiti pravo na štrajk." Osim iz Ustava, pravo na štrajk izvodi se iz Konvencije Međunarodne organizacije rada br. 87 o slobodi udruživanja i zaštiti prava na organiziranje, iako se tamo riječ štrajk nigdje ne spominje. Detaljno pravo na štrajk uređuje Zakon o radu. Iako se sukladno s Ustavom moglo ograničiti pravo na štrajk u javnim službama, to je učinjeno, osim minimalno u zdravstvu Zakonom o zdravstvenoj zaštiti.

U EU-u postoje manje-više slična rješenja o štrajku, s time da nekoliko država ima zabranu odnosno veća ograničenja štrajka u zdravstvu i obrazovanju. Kolektivnim ugovorom obično se reguliraju neki detalji oko tehnike štrajke, mirenja i sl. Međutim, zanimljivo je da u Hrvatskoj postoji skoro pravilo, osobito u javnim službama, da sklapanje kolektivnog ugovora najčešće ne znači nemogućnost štrajka.

Što bi značio pravno dopušteni, a što pravno nedopušteni štrajk? Drugim riječima, koje su pretpostavke za pravno dopušteni štrajk i, s tim u vezi, ispunjava li ih ovaj štrajk školskih sindikata koji je u tijeku?

- Da bi štrajk bio pravno dopušten, odnosno zakonit, moraju biti ispunjene pretpostavke iz zakona, primarno iz Zakona o radu. Kao prvo, u Hrvatskoj štrajk može organizirati samo sindikat, što znači da grupa radnika, udruga i slično ne može valjano i zakonito organizirati štrajk. Nadalje, prije štrajka obvezno je mirenje po proceduri iz Zakona o radu. Bez postupka mirenja štrajk se ne smije organizirati, osim štrajka solidarnosti. Štrajk se mora najaviti poslodavcu, odnosno udruzi poslodavaca protiv koje je usmjeren. Nadalje, štrajk mora biti zakonit i s aspekta razloga za štrajk, jer nije svaki razlog podoban za organizaciju štrajka. Prema Zakonu o radu, sindikati imaju pravo pozvati na štrajk i provesti ga u svrhu zaštite i promicanja gospodarskih i socijalnih interesa svojih članova te zbog neisplate plaće.

Također, može postojati ograničenje ili zabrana štrajka iz kolektivnog ugovora, u smislu da se ne može štrajkati za vrijeme važenja toga kolektivnog ugovora, ako bi iz njega to proizlazilo, odnosno ako ne bi bilo drukčije ugovoreno. Isto tako, mora se osigurati obavljanje poslova koji se ne smiju prekidati, ako su takvi poslovi sukladno zakonu unaprijed određeni.

Štrajk prosvjetara je s aspekta razloga za štrajk u najmanju roku dvojben, moglo bi se reći i nezakonit. Naime, štrajka se za koeficijente koji se propisuju propisom - uredbom, pa je to pravno pitanje i izvan područja štrajka. Protuargument bi mogao biti da se koeficijentima određuju plaće, a prosvjetari štrajkaju za plaće pri čemu je vlast ta koja je odlučila da koeficijenti budu u propisu, a da ne budu predmet kolektivnih ugovora, kao što je to bilo do 2001. godine. No mislim da je prvi argument ipak važniji - koeficijenti koji su dio propisa, pa kao takvi nisu zakonski valjan razlog za štrajk (oni su itekako opravdan razlog, ali opravdano i zakonito nije jedno te isto).

Što to znači na konkretnom primjeru štrajka školskih sindikata?

- Ako pođemo od pretpostavke da je zbog navedenih razloga štrajk nezakonit, a traje gotovo mjesec i pola, onda je to ozbiljan propust i poraz Vlade. Naime, ako je štrajk nezakonit, a Vlada to ne zna, onda je nesporno nesposobna. S druge strane, ako je štrajk nezakonit, a Vlada već mjesec i pola pušta nezakoniti štrajk, onda je to još ozbiljniji problem, jer to znači da je Vlada neodgovorna jer ništa ne poduzima iako je obrazovanje tako dugo paralizirano nezakonitim štrajkom. Ujedno, time Vlada pokazuje da zanemaruje vladavinu prava, jer ne reagira na nezakonitost koja je još k tome uperena protiv nje. Međutim, pretpostavljamo da je glavni razlog zbog kojega Vlada nije reagirala i tražila sudsku zabranu štrajka ipak bio strah da bi to izazvalo još veći revolt prosvjetara, koji bi onda ionako nakon zabrane ovoga štrajka odmah organizirali sljedeći koji bi tada načinili tako da nesporno bude zakonit.

U svakom slučaju, kod Vlade je na djelu ili nesposobnost ili neodgovornost ili strah, a to sve nisu dobri pokazatelji kvalitete rada Vlade. Na koncu, za ovakav štrajk najviše je kriva sama Vlada. Kao prvo, Vlada nije nikako uredila sustav plaća i prosvjetari su u pravu kada tvrde da su im plaće nepravedne u odnosu na druge u javnim službama. Vlada krajnje nesustavno rješava plaće odnosno koeficijente. Uredba o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama (kojom su određeni koeficijenti) od 2013. godine mijenjala se čak 27 puta!

Nadalje, umjesto da je sa sindikatima obrazovanja odmah pregovarala o njihovim zahtjevima, Vlada je to odbila, ali je isti iznos uvećanja plaće dala preko osnovice svima, a bez da ju je itko tražio. A to je financijski puno više nego ono što traže prosvjetari jer se odnosi na sve - i prosvjetu i zdravstvo i znanost i socijalnu skrb. Time nije riješila problem međuodnosa u plaćama, a istovremeno je bahato odbacila traženje sindikata. Osim toga, Vlada također nije uredila sustav obrazovanja. Ona ozbiljna, Jokićeva, kurikularna reforma je odbijena, o ovi ostatci koji se sada provode nisu dovoljni, a ni valjano organizirani.

I na kraju, možemo reći da je sama Vlada podržavala štrajk i čak ga poticala. Odnosno, to je očito radila ministrica Divjak, a ona je dio Vlade, i to ključni dio kada se radi o zahtjevima prosvjete. A onda je kao ministrica obrazovanja na koncu rekla da se u to ne bi htjela miješati, dakle da je to odnos sindikata prosvjete i Vlade, tj. premijera. I nakon svega toga nije dala ostavku.

Nije li se u već više od mjesec dana trajanja štrajk pretvorio u "jednosmjernu ulicu" u kojoj najviše trpe učenici i roditelji, i kako se ta za sada pat-situacija može razriješiti?

- Sve je u rukama Vlade koja definitivno nije pobjednik u ovom štrajku. Budući da se trenutno pregovori odvijaju, odnosno ustvari su završeni, i sindikati su tražili da se o prijedlogu Vlade izjasne njihovi članovi, a nakon ne prihvaćanja ponude, situacija se dodatno zakoplicirala. Štrajk će vjerojatno završiti tako da će Vlada sindikatima dati sve što su tražili ili bar veliku većinu. Kada znamo da je sama Vlada ponudila osnovicu veću 6,12 %, sada nakon što povećaju koeficijente ili se da neki dodatak, to će sve biti puno skuplje nego da je Vlada na početku našla zajednički jezik sa sindikatima i jedno primjereno kompromisno rješenje. Osim toga, i odrada nastave prouzročit će nove, dodatne troškove.

Trpe li roditelji i učenici? Do sada u pojedinim školama nije bilo negdje i do 10 dana nastave. Dakle, još nije toliko strašno. Osim toga, zar i ovaj štrajk nije jedna dobra životna lekcija učenicima kako se boriti za svoja prava!? To je prava škola za život, a ne ono što se dosta neorganizirano i ne baš uspješno pod tim nazivom pokušava uvoditi u obrazovanje od strane resornog ministarstva.

Kad se uvodi radna obveza da bi se prekinuo štrajk? Imali smo slučaj da je radnu obvezu prije šest godina, tada za liječnike, uveo tadašnji premijer Zoran Milanović, no njegovu je odluku tada srušio Ustavni sud...

- Ne postoji nikakva radna obveza i nema nikakve mogućnosti uvođenja radne obveze. Ona koju je u zdravstvu za liječnike uvela vlada Zorana Milanovića oborena je na Ustavnom sudu. Vlada je u vezi sa štrajkom propustila sve što je mogla. Kao što je rečeno, nije uredila sustav plaća tako da ne dovodi do štrajka. Nije zakonom ograničila štrajk u obrazovanju iako je mogla. Nije čak riješila da uopće može kao Vlada podnijeti tužbu sudu za zabranu štrajka, jer Zakon o radu određuje da sudsku zabranu štrajka može tražiti samo poslodavac ili udruga poslodavaca, a Vlada nije ni jedno od toga, dakle ustvari nema aktivnu legitimaciju za tužbu.

Vlada također nije ni riješila poslove koji se ne smiju prekidati u vrijeme štrajka, dakle nije to ugovorila u kolektivnom ugovoru, a niti je dala ravnateljima uputu da to rješavaju u školama prema proceduri propisanoj Zakonom o radu. Na kraju, treba reći da je Vlada od početka podcijenila sindikate prosvjete i nastavnike i ignorirala njihove zahtjeve. (D.J.)