Magazin
TEMA TJEDNA: SMISAO I BESMISAO ŠTRAJKA (II.)

Petričević: Ozbiljno je narušen kontinuitet školske godine i bit će teško nadoknaditi propušteno
Objavljeno 30. studenog, 2019.
Iako imamo kvalitetne zakonske okvire, smatram da je izostao kvalitetan dijalog između socijalnih partnera

Vezani članci

TEMA TJEDNA: SMISAO I BESMISAO ŠTRAJKA (I.)

Od prava na veće plaće do teatra apsurda

DAVOR GJENERO

Sindikati su nanijeli veliku štetu ugledu nastavničke profesije

Pravo na rad spada u temeljna ljudska prava. Opća deklaracija o ljudskim pravima u čl. 23 kaže da "svatko ima pravo na rad i slobodan izbor svoga rada, na pravedne i zadovoljavajuće uvjete rada i na zaštitu od nezaposlenosti", objašnjava doc. dr. sc. Anton Petričević, s Pravnog fakulteta u Osijeku, te nastavlja:

- Ustav Republike Hrvatske u čl. 55 kaže da "svatko ima pravo na rad i slobodu rada. Svatko slobodno bira poziv i zaposlenje i svakome je pod jednakim uvjetima dostupno svako radno mjesto i dužnost". Ovdje valja načelo prava na rad promatrati sa stajališta države i sa stajališta građana. Pravo na rad sa stajališta države podrazumijeva obvezu države da svakom za rad sposobnom građaninu, koji je sposoban za određeni posao i ispunjava opće uvjete za zasnivanje radnog odnosa, a koji dobrovoljno odluči stupiti u radni odnos, osigura bez ikakve diskriminacije mogućnost zaposlenja u skladu s njegovim tjelesnim sposobnostima i stručnim kvalifikacijama uz plaću koja je utvrđena prema kvaliteti i kvantiteti njegova rada i obvezu države da supsidijarno (ako ne može ispuniti prethodno navedenu obvezu) svakom građaninu koji bez svoje volje, odnosno bez svoje krivnje, ne uspije zasnovati radni odnos, ili mu radni odnos prestane mimo njegove volje i bez njegove krivnje, za trajanja nezaposlenosti pruži odgovarajuće materijalno osiguranje.

Pravo na rad sa stajališta građana podrazumijeva pravo svih građana da pod jednakim uvjetima i mogućnostima steknu stručne kvalifikacije za obavljanje rada koji odgovara njihovim fizičkim i umnim sposobnostima; pravo svih za rad sposobnih građana da prema svojim fizičkim i stručnim sposobnostima slobodno biraju zanimanje, mjesto rada itd.; pravo na rad je ustavna kategorija koja nema predviđene mjere za ostvarivanje; pravo na rad nije neposredno subjektivno pravo, odnosno pravo ostvarivo u određenom postupku pred mjerodavnim tijelom javne vlasti.

Pravo na štrajk jamči se u čl. 61 Ustava RH. U st. 2. istog članka stoji da se u oružanim snagama, redarstvu, državnoj upravi i javnim službama određenim zakonom može ograničiti pravo na štrajk. Čl. 205 Zakona o radu kaže da sindikati imaju pravo pozvati na štrajk i provesti ga u svrhu zaštite i promicanja gospodarskih i socijalnih interesa svojih članova te zbog neisplate plaće, dijela plaće, odnosno naknade plaće ako nisu isplaćeni do dana dospijeća. Prema ZOR-u, za provođenje zakonitog štrajka moraju se ispuniti materijalno-pravni uvjeti (uvjeti glede nositelja štrajka, zakonitih razloga za štrajk, dobrovoljnosti sudjelovanja radnika u štrajku) i postupovno-pravni uvjeti (najava štrajka poslodavcu, odnosno udruzi poslodavaca protiv koje je usmjeren, postupak mirenja ili drugog načina mirnog rješavanja kolektivnih radnih sporova). Ako se radi o štrajku solidarnosti, treba ga najaviti poslodavcu kod kojeg se štrajk organizira, štrajk ne smije početi prije okončanja postupka mirenja. Kod štrajka solidarnosti nije obvezno mirenje jer njegovi sudionici nemaju stvarnih zahtjeva prema poslodavcu protiv kojeg je štrajk usmjeren, nego se solidariziraju s njegovim radnicima. Takav štrajk ne može početi prije isteka roka od dva dana od dana početka glavnog štrajka.

ZOR u čl. 214 govori o proizvodno održavajućim i nužnim poslovima koji se ne smiju prekidati u vrijeme štrajka ili isključenja s rada. Sindikat i poslodavac sporazumno izrađuju i donose pravila o tim poslovima. Određivanjem tih poslova ne smije se onemogućiti ili bitno ograničiti pravo na štrajk.

S obzirom na navedeno, možemo zaključiti da su pravo na rad i pravo na štrajk dva odvojena pojma koja, međutim, mogu biti povezana s obzirom na to da je u sadržaju prava na rad sadržana obveza isplate plaće koja je sukladna s kvalitetom i kvantitetom rada radnika. Ako bi takva plaća izostala uz prethodnu najavu, te provođenje postupka mirenja ili drugog načina mirnog rješavanja kolektivnih radnih sporova i njihovih neuspjeha, može se kao ultima ratio (krajnja nužda) pribjeći štrajku kao konfliktnom načinu rješavanja kolektivnih radnih sporova.

Vezano uz aktualni štrajk oko plaće u javnim službama (u školstvu i visokom obrazovanju) treba konstatirati da se ovdje radi o dugotrajnom štrajku, koji najviše štete nanosi učenicima u osnovnim i srednjim školama te studentima. Iako imamo kvalitetne zakonske okvire, smatram da je izostao kvalitetan dijalog između socijalnih partnera.

STANJE U SVIJETU
- Iako kažemo da je Ustav osnova i ishodište cjelokupnog pravnog sustava, štrajk je najpreciznije reguliran Zakonom o radu u nacionalnim okvirima. Budući da radim u visokom obrazovanju, znam da odredbe Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje od članka 11 do čl. 18 govore o uvjetima za dopuštenje štrajka, o donošenju odluke o štrajku, zabrani ometanja štrajka, vođenju štrajka.

Na međunarodnoj razini valja istaknuti Konvencije Međunarodne organizacije rada (Konvencija 87 i Konvencija 98) i Europsku socijalnu povelju iz 1961. te Povelju o temeljnim pravima EU-a iz 2000., koja uređuje pravo na kolektivno pregovaranje i industrijske akcije. O štrajku uglavnom nalazimo uporište u ustavnim tekstovima. Kažem - uglavnom, jer nemaju sve zemlje u svojim ustavima reguliranu tu materiju. Zatim, to je pitanje regulirano zakonima i kolektivnim ugovorima. Međutim, uvijek treba konzultirati nacionalne pravne poretke o toj temi, jer svaka zemlja drukčije regulira tu materiju.

(NE)LEGALAN ŠTRAJK
- Svrha gospodarskih odnosno socijalnih štrajkova zaštita je i promicanje gospodarskih i socijalnih interesa radnika, radi postizanja boljih uvjeta rada, što čini bitnu pretpostavku dopuštenosti štrajka. Kada se organizira zakonit štrajk, nema negativnih pravnih posljedica. Radnik sudjelovanjem u zakonitom štrajku ne može dobiti otkaz ugovora o radu, osim ako u vrijeme štrajka počini neku tešku povredu obveze iz radnog odnosa, niti ga se može staviti u nepovoljniji položaj od radnika koji nisu sudjelovali u zakonitom štrajku. Poslodavac ipak ima pravo smanjiti plaću radniku koji je sudjelovao u štrajku za cijelo vrijeme štrajka, ali poslodavac i sindikat mogu to pitanje riješiti i povoljnije za radnika.

Nezakonito organiziran štrajk je protupravan i poslodavac može tražiti nadoknadu štrajkom prouzročene štete, a radniku koji je sudjelovao u nezakonitom štrajku može prestati radni odnos. Neznanje radnika o nezakonitosti štrajka ga ne opravdava. Ovdje poslodavac, zbog toga što nisu ispunjene sve materijalno-pravne i postupovno pravne pretpostavke, može tražiti u parničnom postupku sudsku zabranu provođenja nezakonitog štrajka.

S obzirom na već navedene materijalno-pravne i postupovno-pravne pretpostavke dopuštenosti štrajka (najava, mirenje itd.), štrajk školskih sindikata je legalan.

MOGUĆNOST ZABRANE
- Vlada pri zabrani štrajka mora navesti elemente i pravne temelje na kojima će provesti zabranu štrajka i uvesti radnu obvezu. Prije šest godina radnu je obvezu uveo tadašnji premijer Zoran Milanović, ali je odluku tada srušio Ustavni sud, zato što liječnici nisu priznali potpisani temeljni kolektivni ugovor koji su u njihovo ime potpisali drugi sindikati.

- Ovaj sadašnji štrajk je organiziran radi povećanja plaća i materijalnog položaja članova sindikata, ali i svih zaposlenih u sustavu obrazovanja. No štrajk učitelja i nastavnika ozbiljno je narušio kontinuitet školske godine i bit će teško nadoknaditi propušteno onima koji su bili u štrajku. U toj situaciji život se u zemlji ne odvija normalno. Svima je teško (nastavnicima, učenicima, studentima, roditeljima, administraciji, pomoćnom tehničkom osoblju...). Međutim, ako je to cijena za postizanje višeg, pravednog cilja, rješenje će se naći. Štrajk utječe i na gospodarstvo (gubitci su veliki). Nismo toliko bogati da si ovo možemo priuštiti. Rješenje je uvijek kvalitetan dijalog.

Piše: Anton PETRIČEVIĆ

EDLIRA XHAFA

ŠTRAJKOVI SU POSTALI TRENDOVI

Kršenja prava na štrajk propisima i/ili odlukama u okviru sudske prakse popraćena su, a možda čak i pojačana, javnim diskursom u kojem se favoriziraju ograničenja prava na štrajk. Argumenti za ograničavanje tog prava, čiji su pobornici i vlade i poslodavci, odnose se na konkurentnost, pristup tržištima, globalnu financijsku krizu i državnu sigurnost i interes.

Osnovne teme u razgovorima o štrajku obuhvaćale su "slobodu rada" nasuprot "pravu na štrajk" i izjednačavale "pravo na štrajk" s "pravom na isključenje s rada (lock-out)". Na temelju rezultata istraživanja (provedenih u organizaciji Instituta Friedrich-Ebert-Stiftung (FES) iz Berlina; istraživanjem je bilo obuhvaćeno 70 zemalja, nap. D. J.), analizirani su događaji u kontekstu prava na štrajk u posljednjih pet godina. Većina ispitanika u istraživanju, njih 62 od 87, navela je da se diskusije i rasprave o pravu na štrajk vode u mnogim zemljama posljednjih pet godina. Trend koji prevladava jest da se ograniči pravo na štrajk. Glavni akteri su vlade i sindikati (kako je izjavio gotovo 1 od 4 ispitanika), nakon kojih slijede poslodavci (kako je izjavilo više od 1 od 5 ispitanika), akademska zajednica (1 od 10 ispitanika) te ostali akteri, kao što su udruženja potrošača, mediji, zastupnici u parlamentu te NVO (nevladine organizacije) usmjerene na pitanja rada.

ARGUMENTI ZA OGRANIČAVANJE
I vlade i poslodavci predočili su slične argumente za ograničavanje prava na štrajk. Osim argumenata poslodavaca koji navode ekonomski utjecaj koji imaju štrajkovi, vlade sve više rabe jezik koji uključuje izraze "državna sigurnost", "javni red" i "politička stabilnost". Argumenti vlada i poslodavaca za ograničavanje prava na štrajk mogu se sažeti u sljedećem:

1) Ekonomski argumenti za ograničavanje štrajkova predočavaju se u kontekstu globalizacije i financijske krize. Navodi se negativan uticaj koji štrajkovi imaju na međunarodno tržište i tržište rada, investicijsku klimu, proizvodnju, produktivnost, konkurentnost, profitabilnost, sve lošiji imidž korporacja u očima banaka i klijenata te kako su kompanije ograničene u tome da ponude radnicima više zbog svoje pozicije na međunarodnom tržištu, gdje moraju prihvatiti postojeće cijene, jer nemaju dovoljno utjecaja na njih.

2) Argumenti vlada za ograničavanje štrajkova u javnom sektoru kreću se oko utjecaja koji štrajkovi imaju na javne usluge i građane. Jezik koji se obično koristi protiv štrajkova i radnika u štrajku je: da oni "uzimaju pacijente kao taoce"; "prijete javnom zdravstvu"; "krše prava roditelja i učenika i studenata na državne ispite bez unutrašnjih ili vanjskih ometanja" (Prijedlog zakona 115, zakon o tome da se studenti stavljaju na prvo mjesto, 2012. - Ontario, Kanada); "da su trošak poreznim obveznicima"; te da "radnici, posebno oni u obrazovnom sektoru, uvijek prekorače svoje pravo na štrajk". Također se tvrdi da definicija MOR-a (Međunarodne organizacije rada) o esencijalnim uslugama ne djeluje s ciljem javnog interesa (Kanada).

3) Na sličan način jezik kojim se koriste poslodavci protiv sindikata i njihovih aktivnosti, a koji se koristi kako bi se utjecalo na mišljenje javnosti, uključuje argumente poput: "Većina štrajkova je nezakonita i ne poštuje procedure", "Štrajkovi su nasilni" i "Klasna je borba zastario koncept."

4) Nimalo ne iznenađuje da su poslodavci tražili dodatna zakonska ograničenja na pravo na štrajk, jer postojeći modaliteti, navodno, idu na štetu poslodavaca i sindikatima daju preveliku moć. Predloženo je da se: pooštre propisi koji reguliraju štrajkove tako što će se, na primjer, zabraniti štrajkovi solidarnosti; produži razdoblje za najavu; ograniči pravo na štrajk najreprezentativnijim organizacijama; te da sindikati snose odgovornost za aktivnosti radnika tijekom štrajkova. Slični prijedlozi obuhvaćaju: proširenje opsega esencijalnih usluga ili minimalnih usluga s onih usluga koje "mogu ugroziti živote" na to da se bude "medicinski odgovoran"; bolju primjenu propisa o arbitraži; te zakone koji predviđaju lakše zapošljavanje i otkaz na radnom mjestu.

ARGUMETI ZA JAČANJE
Argumente u korist prava na štrajk predočili su uglavnom sindikati, a u nekim slučajevima i akademska zajednica. Ti argumenti uglavnom su fokusirani na ustavna prava te na državne i međunarodne standarde rada. Pravo na štrajk, kao jedina moć kojom radnici mogu kompenzirati nejednak odnos u pregovaranju s poslodavcima, od suštinskog je značaja za model razvoja u čijem su centru ljudska prava i dostojanstven rad. Stoga sindikati zagovaraju uklanjanje ograničenja na pravo na štrajk, što uključuje proširenje prava na štrajk na sve grupe radnika i na sve sindikate te zabranu korištenja zamjenskih radnika (štrajkolomaca), što dovodi do dugotrajnih i ponekad nasilnih štrajkova.

ARGUMENTI AKADEMSKE ZAJEDNICE
Rezultati istraživanja pokazuju da su mišljenja izražena u argumentima akademske zajednice i institucija za teorijska interdisciplinarna istraživanja (think-tanks) ponešto podijeljena, gdje jedni potpuno podržavaju pravo na štrajk kao osnovno pravo radnika, koje je ključno za njihovu moć u pregovorima. Drugi ispitanici istaknuli su argumente koji su više odraz zabrinutosti vlada i poslodavaca i koji pravo na štrajk vide kao potkopavanje ekonomskog napretka.

Zaključno - i sada se kao nekada nastavlja borba za pravo na štrajk. Pravo na štrajk izboreno je u borbama radnika diljem svijeta, koje su trajale desetljećima. U propisima država i u međunarodnim instrumentima pravo na štrajk priznato je kao temeljno pravo radnika i njihovih organizacija za promociju njihovih ekonomskih i socijalnih interesa. Tijekom godina MOR je načinio brojne međunarodno priznate principe koji reguliraju to pravo. Međutim, provedena je studija pokazala da mnoge zemlje već duže usvajaju ograničenja koja krše principe MOR-a o pravu na štrajk. Također pokazuje da se restriktivne zakonske mjere, upravne procedure i prakse sve više primjenjuju u sve većem broju zemalja, neovisno o statusu njihova ekonomskog razvoja ili političkom sustavu.

(Izvadci iz znanstvene studije "Pravo na štrajk - na udaru? Analiza novijih trendova" autorice Edlire Xhafa, objavljene u publikaciji FES-a iz listopada 2016. Edlira Xhafa je istraživač u području rada i radnih odnosa. Diplomirala je na Globalnom sveučilištu za radne odnose (Njemačka), a doktorat je stekla na studiju za rad i radne odnose na Sveučilišta u Milanu (Italija).

Piše: Edlira XHAFA
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

BRITANIJA PRED RASPADOM

Pedofilski skandal koji bi mogao sahraniti monarhiju

2

PLUTAJUĆA PROŠLOST

Brodovi koje nagriza vrijeme:
Nekad divovi, danas olupine

3

TEMA TJEDNA: FRANJO TUĐMAN - OBLJETNICA SMRTI (I.)

Od vizionara i domoljuba do državnika i Europejca