Krvavi atentat nožem u privatnoj bolnici u Berlinu u kojoj je život izgubio sin bivšeg njemačkog predsjednika Richarda von Weizsäckera nije nikoga ostavio ravnodušnim u Njemačkoj. Prvo jer je ta zemlja ne tako davno bila poprište cijelog niza atentata i terorističkih napada iza kojih je stajala crvena gerila i, drugo, pokojni predsjednik iz vremena njemačkog ujedinjenja, čiji je sin ubijen u Berlinu, uživao je veliki ugled među Nijemcima.

Za razliku od oca i niza svojih predaka uglednih aristokrata koji su se bavili politikom ili obnašali visoke dužnosti u Evangeličkoj Crkvi, dr. sc. Fritz von Weizsäcker usredotočio se isključivo na medicinu i u tome je bio vrlo uspješan. Tijekom boravka u Sjedinjenin Državama radio je u nekim od najuglednijih svjetskih bolnica poput klinike Mayo u Rochesteru u Minnesoti. Kobnog dana Weizsäcker je na kliničkom Odjelu za psihijatriju držao predavanje zanimljiva naziva “Masna jetra - razlog za zabrinutost?”, no nije dobio ubode nožem u jetru nego u vrat. Dokrajčio ga je ćelavac koji je dotrčao iz publike. Riječ je o njemačkom državljaninu kojeg je svladala publika i predala policiji. Počinitelj ubojstva je navodno psihički bolesna osoba koja je na zahtjev državnog odvjetnika završila u psihijatrijskom smještaju.

Iako mediji o tome nisu previše spekulirali čini se da je počinitelj ovog ubojstva stanoviti Gregor G. kao razlog istaknuo navodnu umiješanost oca ubijenog, bivšeg njemačkog predsjednika Richarda von Weizsäckera, u proizvodnju bojnog otrova Agent Orange koji su Amerikanci obilato koristili tijekom Vijetnamskog rata. Navodno je Gregor G. često putovao u jugoistočnu Aziju i ondje se iz prve ruke imao prilike uvjeriti u katastrofalne posljedice uporabe tog kemijskog otrova od kojeg danas pate milijuni ljudi. Manje je poznato da je budući berlinski gradonačelnik i predsjednik Richard von Weizsäcker u razdoblju od 1962. do 1966. bio član uprave jedne od najvećih farmaceutskih tvrtki na svijetu Boehringer Ingelheim koja je uz brojne lijekove proizvodila i glavni sastojak američkog bojnog otrova Agent Orange. Nije nikakva tajna da je u toj tvrtki zaposlenje pronašao i zloglasni njemački doktor Fritz Fischer odmah nakon puštanja iz savezničkog zatvora 1954. koji je tijekom Drugog svjetskog rata provodio pokuse nad zatočenicima koncentracijskog logora u Ravensbrücku.

Naravno, da ugledni liječnik i sin slavnoga oca Fritz von Weizsäcker nije bio nikome ništa kriv, krivnja je osobna kategorija i ona se ne nasljeđuje, on je samo nevina žrtva osvetnika poremećenog uma. S druge strane, ne možemo se oteti dojmu kako njegovo brutalno ubojstvo pomalo podsjeća na radnju izvrsnog njemačkog filma “Slučaj Collini” (“Der Fall Collini”) redatelja Ferdinanda von Schiracha u kome preživjela žrtva nacističkog pokolja traži neku svoju pravdu. Ipak, ovaj slučaj ponovno je podsjetio kako moć njemačke industrije i njezina intelektualnog aparata lako može biti zlouporabljena u nečasne svrhe pa čak i one suprotne slovu i duhu njemačkog ustava. Danas je ova tema više nego aktualna s obzirom na izvozni potencijal njemačke vojne industrije koja zauzima četvrto mjesto u svijetu po veličini. Još se sjećamo polemičke poeme “Was gesagt werden muss” Güntera Grassa iz 2012. kojom je slavni pisac upozorio na opasnost da bi šest njemačkih podmornica prodanih Izraelu mogle poslužiti za nuklearni napad na Iran o kome se tih dana glasno šuškalo u Tel Avivu. Nije nikakva tajna da je turska vojska u borbi protiv Kurda već koristila svježe nabavljene njemačke tenkove tipa Leopard. Samo u prvih osam mjeseci ove godine Njemačka je Turskoj isporučila oružja u vrijednosti 250 milijuna eura. To znači da tobože miroljubiva Njemačka posredno ratuje protiv Kurda kao što je svojim “nevinim” kemikalijama uspjela dobaciti i do dalekoga Vijetnama. To u Berlinu jako dobro znaju, ali se prave ludi jer novac ne vonja, kako kaže stara njemačka poslovica (Geld stinkt nicht). U kolektivnom imaginariju prosječnog Nijemaca Kurdistan i nije tako nepoznat, vjerojatno nema ni jednog klinca koji nije pročitao uzbudljivi akcijski roman “Divljim Kurdistanom” (“Durchs Wilde Kurdistan”) dječjeg pisca Karla Maya, a u Njemačkoj živi čak milijun Kurda mahom iz Turske, ali i onih koji su došli iz Sirije i Iraka. No, to ne zabrinjava vladu u Berlinu koja obilatom isporukom oružja aktivno podupire tursku invaziju na sirijski dio Kurdistana i etničko čišćenje koje se tamo provodi. Jednog dana će netko i na tu zloću odgovoriti kakvim nerazumnim terorističkim činom.

Inače, plemićka obitelj Weizsäckera podrijetlom iz nekadašnjeg Kraljevstva Württemberg dala je kroz nekoliko naraštaja cijeli niz izvrsnih intelektualaca i utjecajnih državnika. Karl Heinrich von Weizsäcker bio je württemberški premijer u 19. stoljeću, a njegov sin Ernst diplomat Trećeg Reicha koji je 1943. postao Hitlerov veleposlanik u Vatikanu. Među njegovim “zaslugama” je i oduzimanje njemačkog državljanstva velikom čovjeku, piscu i Nijemcu Thomasu Mannu koji je pred nacizmom pobjegao u Ameriku. Možda je to i razlog zašto se Mann koji je umro 1955. u Zürichu nikada više nije vratio u Njemačku.

Jedan Ernstov sin bio je ugledni njemački fizičar i filozof Carl Friedrich, poznat po svom angažmanu na Hitlerovom vojnom nuklearnom programu. Ostala dvojica sinova Hitlerovog diplomata, budući predsjednik Richard i Wehrmachtov poručnik Heinrich sudjelovali su u njemačkoj invaziji na Poljsku kojom je počeo Drugi svjetski rat. Zahvaljujući preciznom pogotku hrabrih poljskih branitelja Heinrich je poginuo već drugog dana 2. rujna 1939. Ratni put Richarda von Weizsäckera toliko je bogat i zanimljiv da bi se o njemu mogao snimiti pristojan ratni film.

Njegova burna prošlost nije nikoga zanimala kada je 1984. postao njemačkim predsjednikom. Javna je tajna da je velik broj njemačkih poslijeratnih državnika i uglednika u prošlosti bio članom Hitlerove nacističke stranke poput Hans-Dietricha Genschera, Karla Carstensa, Kurta Georga Kiesingera, Waltera Scheela, Helmuta Lemkea, Martina Heidegera, Siegfrieda Lenza, Otta Webera, Herberta von Karajana, Emila Noldea, Ferdinanda Porschea i Huga Bossa. Njemačka “nulte godine” da parafraziramo glasoviti film Roberta Rossellinija (“Germania anno zero”), dakle 1945., nije imala izbora, morala se ponovno podići iz ruševina i pepela s ljudima koje je imala. Među njima je bilo i sumnjivih tipova zbog čega i danas ispadaju kosturi iz ormara. Ubojstvo nevinog doktora u Berlinu samo je jedna takva epizoda.