Obojica su 24-godišnjaci, obojica su nedavno diplomirali na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku i obojica su u podjeli nove, prve ovosezonske dramske premijere HNK u Osijeku - Schillerove Marije Stuart, u režiji Osječanke Tamare Damjanović, koja potpisuje i dramaturgiju.

Rođeni Puljanin Lino Brozić prije dolaska u Osijek radio je u rodnom gradu, a već tijekom studija počeo je raditi u Gradskom kazalištu Zorin dom, u Karlovcu, nešto malo u Vinkovcima (u suradnji AUKOS-a), a nedavno je bila premijera predstave Sudar, u Gradskom kazalištu Sisak (tekst Petre Cicvarić, režirao Peđa Gvozdić). Osječka ga publika već gotovo dvije godine gleda u HNK-u u Osijeku (Osječki long, long play; Emet; Othello; Buba u uhu; Doljnjodravska 11), gdje je odradio i stručno usavršavanje, a za sada je u honorarnom odnosu. Može se Lino pohvaliti i inozemnim angažmanom, i to u Teatru Osmego Dnia, u Poznanu.


Osječanin Marijan Josipović prvi put je na daskama HNK u Osijeku, ali iza njega su brojne uloge i poneka nagrada. U nekoliko navrata radio je kao glumac u GK "Joza Ivakić" Vinkovci (Macbeth, Crvenkapica), kao dramaturg u GKL Split na predstavi Mali Rakun (brojne nagrade, a između ostalih i za najbolju predstavu u cjelini na Susretu profesionalnih kazališta za djecu i mlade HC Assitej 2019.). U GKL Rijeka bio jeasistent redatelja na predstavi Kiša. Kao glumac radio je i u poljskom Teatr Osmego Dnia (Summit 2.0,Dzieci Rewolucji), gostujući na mnogim festivalima u Poljskoj, Italiji i Rumunjskoj. Dobio je nagradu na Međunarodnom kazališnom festivalu za djecu ZajeČAR 2019. za najboljeg glumca, za ulogu Vuka u vinkovačkoj Crvenkapici.

Premijera je pred vratima (30. studenoga), kakva je atmosfera na probama? S redateljicom Tamarom Damjanović osječka ekipa još nije radila.


JOSIPOVIĆ: Tamara i ja se znamo od prije, mnogo mi je pomogla i oko prijamnog za Akademiju. Bilo mi je to zanimljivo iskustvo, iako je ovo posve drukčije. Nekako se susrećemo s vremena ne vrijeme, u različitim životnim fazama, a sada smo i u profesionalnom projektu. Uvijek je s njom raditi lijepo i ugodno, itekako inspirativno.


BROZIĆ: Ja sam za Tamaru čuo preko kolega iz Zagreba, jer je ona tamo na Akademiji dramske umjetnosti studirala režiju, a prije toga diplomirala i na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Pratio sam njezin profesionalni put, a i ona moj, uglavnom posredno, preko prijatelja. Konačno smo se i susreli profesionalno. Nisam znao kako je raditi s njom, ali sad kada je proces pri kraju, moram reći da je (bilo) super. Jako nas lijepo vodi.

Moram primijetiti da vi uvijek kažete kako vam je sa svakim redateljem super raditi. Znam da tu ima dosta kurtoazije, no kad ste iskreni, što to stvarno znači ugodno raditi s nekim, inspirativno, poticajno etc.? Što Tamaru čini drukčijom, boljom od drugih?


BROZIĆ: Povjerenje! I to uzajamno. Ona nama vjeruje da ćemo napraviti posao, bez očekivanja, a mi njoj to vraćamo vjerujući u nju da će nas voditi u tom procesu. Mislim da je to u kazalištu ključno - međusobno povjerenje. Bez toga, a s nametnutim stavom, lažnim autoritetom, napuhanim egom, ne funkcionira. Razmjena povjerenja još uvijek traje, do subote. (SMIJEH) A nakon toga ćemo se možda još koji put susresti, jer nam je bilo i još uvijek nam jest lijepo, pa se nadamo da ovo nije prva i posljednja suradnja.

Ovaj je projekt plod vrlo tijesne i dobre suradnje HNK-a i Akademije, u podjeli je manji dio iskusnih glumaca, a više vas koji ste tek poispadali sa studija, premda je iza većine od vas već dosta profesionalnih angažmana.


MARIJANOVIĆ: Lino i ja smo bili na istoj klasi, kao i Antonia Mrkonjić. S Akademije je u predstavi i doc. art. Katica Šubarić.

Kako na terenu funkcionira taj neobičan miks energija, iskustava?


BROZIĆ: Jako lijepo, jer se pomiješala srednja generacija, u kojoj su Sandra Lončarić, izv. prof. art. Tatjana Bertok-Zupković i Armin Ćatić s jedne strane, a s druge strane mi. Izmjenjujemo energije, koje mi mladi imamo malo više, a oni imaju više iskustva. I dogodio se taj collision, lijepi sudar, iz čega se rodila ljubav, ljubav, ljubav. Dugo nisam mogao za predstavu reći da tako lijepo radimo. I doista nije situacija da MORAMO reći da super radimo, nego tako jest.


JOSIPOVIĆ: Vlada neki obiteljski štih, kao da smo samo promijenili klasu.

Znam da nije etički dijeliti redatelje na ženske i muške, no sigurno postoji razlika u procesu rada, estetici?


BROZIĆ: Tamara vodi probe kao muško. (SMIJEH) Pritom misli da ima autoritet, koji se ispoljava fino, samouvjereno.


JOSIPOVIĆ: Bez kompromisa, ali u smislu da ne dopušta ikomu da ometa proces rada izvana.


BROZIĆ: Da, u tom smislu vodi muški. Nisam mnogo radio, ali mislim da mi je ovo prvi put s redateljicom.

HNK se odlučio za komad koji nije baš često na hrvatskim pozornicama. Prije deset je godina bila na sceni varaždinskog HNK-a, a zagrebačka publika mogla je 2017. pogledati izvedbu Narodnog pozorišta u Beogradu u sklopu Ciklusa Europsko kazalište u Zagrebačkom kazalištu mladih. Što publika može očekivati?


BROZIĆ: Iako piše da je to drama, tj. Schiller je napisao da je tragedija, ali mi se volimo šaliti da je to komitragedija.


JOSIPOVIĆ: Jako je mnogo životnih elemenata koji svemu dodaju humor.

Mrtvih ne će manjkati?


BROZIĆ: Ima mrtvih koliko hoćete! No, mislim da je bitno da u svakoj tragediji mora biti doza humora, što predstavu obogaćuje i nije sve samo drama, patnja. U srži je predstava jednostavna. S kostimima Ivane Živković i scenografijom Sheron Pimpi Steiner i Alme Trtovac sve izgleda nekako sirovo, jednostavno, funkcionalno. Nema velike scenografije, posebnih promjena, čak ni kostima.


JOSIPOVIĆ: Scena je bogata, efektna i funkcionalna, ali nije kič.

Dakle, u fokusu je glumac, suigra?


JOSIPOVIĆ: Da, u osnovi je glumac.

Trema?


BROZIĆ: Mi glumci uvijek imamo tremu prije premijere, jer svaka predstava koju radimo uvijek je nešto novo i uvijek kao da idemo ispočetka. Ponovno učiš tekst, ponovno učiš glumiti. Kȏd se slaže između redatelja i glumca.

Ne nauče vas to u pet godina na akademijama?


BROZIĆ: To sam se i ja u nekoliko navrata pitao i skoro otišao kući. (SMIJEH) Ne čudi stoga što svaki put imamo tremu, jer se pitamo: Jesmo li sada dobro naučili?


JOSIPOVIĆ: Na akademiji učiš da moraš učiti.

Zašto doći pogledati predstavu?


JOSIPOVIĆ: Dođite, bit će vam ugodno. Komad je vrlo sadržajan i čvrst i traje sat i pol.


BROZIĆ: Za predstavu je glazbu radila skladateljica Katarina Ranković iz Beograda, bit će to nešto drukčije, svježe, novo. I glazba je jednostavna i sirova, za što je autorica koristila samo tri instrumenta: klavir, violončelo i harmoniku.

Hoćemo li te, Lino, opet čuti kako sviraš?


JOSIPOVIĆ: Ovaj put ja sviram. Moram sam naučiti osnove harmonike, što će mi svakako koristiti. Moja je uloga dvorske lude i ima mnogo pokreta, različitih zadataka, svega što jako volim.

Nove generacije glumaca moraju biti spremne na sve i za sve?



JOSIPOVIĆ: Da, to je jako lijepo, samo da imamo više vremena.