Magazin
SJEĆANJE NA BUDUĆNOST

Mrtvi bez mira: Logori su i dalje naša stvarnost!
Objavljeno 23. studenog, 2019.
SJENE RUSKE PROŠLOSTI: GRANICA ZABORAVA - MUČAN I POUČAN ROMAN SERGEJA LEBEDEVA

Nisam jedini koji misli da bi logori i dandanas trebali biti predmetom naše svekolike fascinacije. Logori/holokaust ne samo što su bolesno poglavlje u povijesti (holokaust i nije ništa ino nego svojevrsni kraj Historije) nego oni, prema mišljenju D. Cesarinija, posjeduju i iznenađujuću suvremenu relevantnost. A da bismo se u takvo što uvjerili, dovoljno je da se već samo površno pročita Homo Sacer. Suvremena moć i goli život.

Radi se o nezaobilaznoj knjizi svjetski poznatog talijanskog filozofa Giorgia Agambena (srećom, prevedena je i na hrvatski jezik), u kojoj taj autor pokušava odgovoriti na pitanja što je, zapravo, logor, kakva mu je pravno-politička struktura, zašto su se u logorima mogli dogoditi tako strašni događaji/zločini? I u teorijskoj projekciji ovoga autora logor(i) nije (nisu) nešto što pripada/ju prošlosti, nego se radi o skrivenom predlošku, nomosu političkog prostora u kojem i mi danas, na ovaj ili onaj način, živimo. Između (bio)etike i politike postoji neka "tajna veza"! Do sličnih zaključaka došli su i neki drugi teoretičari, prije svih poljsko-engleski sociolog Zygmunt Bauman, koji je u svojim analizama, posebice u knjizi Modernity and the Holacaust, pokazao da logori simboliziraju jedan uvijek prisutni potencijal suvremene civilizacije, koji se ne može isključiti time što bi se nepodnošljivom lakoćom relativizacije pretvorio u puko sjećanje koje bi se zatim nekako obradilo, zaokružilo i arhiviralo.

KORIJENI ZLA
Isto tako, nikako ne bismo trebali smetnuti s uma da je upravo pojava/poplava logoraške ("golootočke") literature, poslije smrti JBT, početkom 80-ih godina prošloga stoljeća, najavila početke kakvih takvih demokratskih procesa na ovim prostorima. Za ovu priliku, ovu konstataciju, neću problem detaljnije analizirati jer je taj proces demokratizacije bio kontaminiran i nekim drugim, ne baš uvijek demokratskim detaljima. Doduše, ta činjenica ni na koji način ne smanjuje tragediju svih onih koji su zbog svojih političkih uvjerenja iskusili "blagodati" jugoslavenskih kazamata - Goli otok, Lepoglavu, Sremsku Mitrovicu, Staru Gradišku…

No vratimo se na konstataciju o logoru kao trajnom potencijalu suvremene civilizacije, koji nije moguće svesti samo na puko sjećanje. Doduše, treba biti iskren i reći da su, upravo, na ovim našim prostorima to mnogi pokušavali sustavno činiti tako što se, poslije svih onih tragičnih iskustava, nisu željeli suočiti s mogućnošću postojanja i vlastitog Zla. A trebalo je imati na umu samo neke od tekstova Hannah Arendt, koja je već 1945. godine, neposredno poslije završetka Drugoga svjetskog rata, napisala da će "u središtu pozornosti poslijeratnog intelektualnoga života Europe biti rasprava o Zlu i njegovim korijenima".

Nažalost, taj odnos prema Zlu na ovim je našim prostorima najčešće bio krajnje selektivan i isključivo ideološki obojen. Stoga se uopće ne moramo previše čuditi da je čak i jedan Miroslav Krleža mogao reći da nema neke prevelike potrebe čeprkati oko Golog otoka i oko cijelog niza takvih stvari jer bi to značilo "rušiti sve što se dogodilo do današnjeg dana. Potezati taj problem, kako je išlo i kakve su metode bile, ne znam ima li smisla, iako moram priznati da je stradao i nevini svijet. Znam za nekolicinu koji su otišli dovraga, a bili su pošteni ljudi koji su se slučajno na terenu našli. Ne može se o svemu tome govoriti pojednostavljeno".

Na našu veliku žalost te rečenice nije izgovorio neki pragmatični političar, partijski aparatčik, već je te rečenice izgovorio književnik, humanist M. Krleža, koji kao da je, preko noći, zaboravio da se borimo za humanizam i slobodu i onda kada se borimo za jednog jedinog nevinog čovjeka! U ovoj njegovoj oporoj konstataciji o "mudrosti ne-činjenja", o šutnji kao poželjnoj moralnoj vrijednosti, zrcali se, zapravo, sva politička i ina tragedija naše poslijeratne stvarnosti! Zvuči nevjerojatno, ali i veliki Krleža je kulturu zaborava pretpostavio kulturi sjećanja, jer ni on nije želio razumjeti da je zajedničko sjećanje, ma koliko ono bilo traumatizirajuće, kudikamo bolji temelj za bilo kakvu koegzistenciju nego sramotno prakticiranje zajedničkog zaborava.

GRANICA ZABORAVA
Upravo iz perspektive "borbe protiv zaborava" Sergej Lebedev, rođen 1981. godine u Moskvi, obrazovanjem geolog, pisao je svoj roman "Granica zaborava" (Fraktura, 2019.; prijevod: Ivo Alebić). Taj je roman na ruskom objelodanjen 2011. godine, a koju godinu poslije preveden je i na druge jezike. Između inih pozitivnih kritika i ugledni Wall Street Journal proglasio je tu knjigu jednim od deset najboljih romana u 2016. godini. Dakle, u ovome se romanu radi o jednoj od ključnih tema naše civilizacije o kojoj su, između inih, pisali i jedan A. Solženjicin, i jedan V. Šalamov, i "naš" K. Štajner, ali i mnogi drugi!

Na ovim našim prostorima nezaobilazna je knjiga Danila Kiša "Grobnica za Borisa Davidoviča", objelodanjena davne 1976. godine u Zagrebu. Riječ je o knjizi koja je obilježila kraj 70-ih godine prošloga stoljeća, a u kojoj je Kiš poručio ne samo ondašnjoj jugoslavenskoj nego i europskoj intelektualnoj javnosti da onoga tko tvrdi da je Kolima bila različita od Auschwitza treba poslati do sto đavola. Iako hrvatskim ljevičarima proza D. Kiša nije mrska, očito da su njegove tekstove čitali krajnje površno, pa su očito previdjeli ovu njegovu točnu konstataciju. Doduše, neki od njegovih kritičara nisu željeli vidjeti da u fokusu njegova interesa nije bila ova ili ona ideologija, nego uvijek i samo - žrtva. Stoga Danilo Kiš u svojim tekstovima nikada nije dopustio da se ta žrtva dehumanizira i da postane invizibilna. Dapače, u njegovoj literaturi žrtve su itekako vidljive, njihova ljudskost je opipljiva, bliska, razumljiva…!

DRUGI DJED
A sama priča u romanu "Granica zaborava" počinje i više nego banalno. Pripovjedačeva obitelj kupila je vikendicu u predgrađu nedaleko od šume. Uz vikendicu dobili su i slijepog starca, koji će, kako vrijeme bude prolazilo, u određenim životnim (ne)prilikama početi igrati iznimno važnu ulogu u njihovu životu. Tako će, između inoga, nagovoriti majku pripovjedača da odustane od abortusa, da rodi dječaka, a nekoliko godina poslije taj će starac dječaku, poslije ugriza crnog psa, u moskovskoj bolnici, darovati svoju krv i tako ga spasiti. No, kako više u bolnici nije bilo krvi za njega, a u gradu je vladao neki metež, najvjerojatnije kao posljedica neuspjelih političko-ekonomskih reformi Mihaila Gorbačova, starac, dječakov duhovni učitelj, umire!

I u ovoj tragičnoj činjenici da u bolnici više nema zaliha krvi zrcali se, između ostaloga, sva nevesela stvarnost postsovjetske/ruske, ali i svih drugih istočnoeuropskih tranzicija. No, prije svega ovoga, slijepi starac postao je dječakov Drugi Djed, zamjenski praroditelj, "dobri Rus", svojevrsna inačica "dobrog Nijemca", koji o svojoj prošlosti ništa ne priča, a nitko u obitelji ne usudi ga se ništa o tome ni pitati. Tek poslije njegove smrti, kad je pripovjedač postao njegovim zakonitim nasljednikom, otpočinje proces otkrivanja i onih mračnijih dijelova njegove prošlosti:

"Ostavljajući mi u nasljedstvo svoj stan, Drugi Djed gledao je na njega kao na poruku koju sam mogao samo ja razumjeti. Negdje ovdje, ili pred očima, ili pod tapetama, u šavovima odjeće, u crtežu parketa skrivao se neki natpis, natpis koji je nanesen nevidljivom tintom koju treba ili zagrijati, ili politi vodom, ili staviti pod svjetlo koje pada pod određenim kutom; stan nije bio prazan, poruka kao da je čekala svoj sat - usnulo sjeme, zrno trenutka u kojem drijema sudbina", piše na 95. i 96. stranici ovoga romana.

U njegovu pisaćem stolu pripovjedač je pronašao nekoliko dopisnica sa sjevera zemlje, nekoliko pisama, nekoliko neobičnih figurica, koje će mu poslužiti kao kakvo-takvo, polazište u pokušaju (raz)otkrivanja tajnovite prošlosti starca/Drugog Djeda. A ta njegova prošlost je uistinu strašna, pa je posvema u pravu Željko Ivanjek, kritičar Jutarnjeg lista, kada je u svojoj recenziji ovoga romana napisao da je to (raz)otkrivanje prošlosti slijepoga starca "povratak u rusko srce tame". Naime, Drugi Djed bio je zapovjednik jednog od sjevernjačkih zatočeničkih logora u doba Staljina, u vrijeme onih glasovitih čistki, kada ljudski život u sovjetskoj Rusiji nije vrijedio ni pet para, odnosno kopjejki! Doduše, o tom arhipelagu zla već smo čitati i kod ranije spomenutih autora. No moramo imati na umu da i Solženjicin, i Šalamov, i Štajner pišu iz vizure neposrednih svjedoka tih strašnih događaja: svi su oni bili zatvorenici u tim logorima! Pripovjedač u romanu S. Lebedeva "Granica zaborava" nema taj privilegij. On to Zlo mora rekonstruirati. On mora pronaći svjedoke, koji će mu pobliže objasniti kako je funkcionirao taj svijet, kako su se ljudi ponašali, što su mislili, čemu su se nadali… I kada bude saznao punu istinu o svom spasitelju/Drugom Djedu, onda će mu preostati samo granica zaborava, koja je uistinu hladna i oštra kao ledena siga. Naime, treba imati na umu da su svi oni milijuni ljudi deportiranih u Sibir, da su te žrtve gulaga prepuštene zaboravu i da nemaju mjesto u novom nacionalnom pamćenju Rusije. U javnom prostoru nema spomenika, nema ploča koje bi upućivale na njihovu tragičnu povijest. Tako da je ovaj roman svojevrsni arhiv tih zaboravljenih osobnih tragedija, tih sjećanja koja su ostala bez domovine.

JOŠ JE PITANJA...
Poslije čitanja romana čitatelj će sebi vjerojatno postaviti mnogo pitanja. Ja sam se pitao je li moguće da je Drugi Djed doživio katarzu poslije smrti svoga sina, poslije spoznaje da je sedmogodišnji dječak odbio njegov poklon, minijaturni logor koji su izradili zatvorenici: "Logor je bio uništen - čitav, do posljednjeg spoja, posljednjeg žljebića, čavla, nitnog čvora i bodljikave spojnice; čini se da je dječak čitavu noć uništavao igračku, uložio je čitavog sebe u taj rušilački posao, i sad je drhtao od nesanice, umora i straha" (str. 208).

Sve u svemu, ima nešto uistinu zastrašujuće u ruskoj literaturi i uvijek su mi bile razumljive drske primjedbe jedne Ane Ahmatove na "građanske lamentacije" jednog svog poljskog kolege, književnika, koji se kao nešto žalio na političke i ine (ne)prilike u Poljskoj, a ona ga, između ostaloga, upitala: "A jeste li vi, dragi kolega, ikada zbog svog djelovanja bili u zatvoru?" I poslije tog pitanja poljski kolega se smirio i ništa više nije pitao!

Piše: Zlatko KRAMARIĆ
Iznimna knjiga koja vodi čitatelje kroz samotne sjeverne ruske krajolike i otkriva tajne o jezivom nasljeđu sovjetskih gulaga... (Celestine Bohlen, The New York Times)
Odlučnost kulaka, očaj bjegunca, osamljenost prazne knjižnice te tragedija dječaka i njegove zviždaljke samo su neke od mnogih slika... (Publishers Weekly)
Granica zaborava hladna je i oštra kao ledena siga, ali i jednako tako lijepa, s jasnim pjesničkim senzibilitetom koji ustaje protiv sila erozije. (The Wall Street Journal)
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana