Magazin
INTERVJU: TENA ŠIMONOVIĆ EINWALTER, ZAMJENICA PUČKE PRAVOBRANITELJICE

Treba nas zabrinuti količina govora mržnje od strane mladih na internetu
Objavljeno 23. studenog, 2019.
Anonimnost interneta omogućava da se mržnja i nasilje šire ponekad i bez sankcije za počinitelja koji ostaje nepoznat

S obzirom na sve što se događa, možemo li govoriti o eskalaciji zastranjivanja u medijskoj komunikaciji? Drugim riječima, jesu li, i zašto, novi (relativno) mediji (WhatsApp i dr.) postali idealna platforma za širenje mržnje, je li to zbog njihove decentralizirane i anonimne strukture?


- Da, diljem Europe, ali i svijeta, bilježimo porast govora mržnje, a poseban je problem govor mržnje na internetu. No nije sve na internetu isto - imamo s jedne strane elektroničke medije, kod kojih je jasno tko piše ili snima sadržaj i tko je sve odgovoran, ali i komentare ispod članaka koje pišu građani, koji nisu dio medijskog sadržaja, a s druge strane imamo društvene mreže i aplikacije za slanje i primanje poruka. Problem je u tome što ljudi kada pišu pod pseudonimima daleko slobodnije komuniciraju zaogrnuti tim "plaštem anonimnosti", no to im ujedno stvara dojam da su lišeni bilo kakve odgovornosti za izrečeno. Razlog zbog kojeg se govor mržnje širi aplikacijama za slanje i primanje poruka leži u činjenici da je to jednostavan i pristupačan način komuniciranja s velikim brojem ljudi, a spomenuto korištenje društvenih mreža i aplikacija za komuniciranje omogućava korisnicima da se prividno distanciraju od svojih poruka, smatrajući da nisu odgovorni za izrečeno, a to često vodi tome da prevladaju najniže strasti i da, nažalost, mržnju.

U smislu regulative, postoji Kodeks postupanja radi suzbijanja govora mržnje, postoje i Zakoni, no čini se da je sve to umnogome mrtvo slovo na papiru. Zašto?


- Više je razloga. Ljudima nije dovoljno jasno što je dopušteno, a što zabranjeno, tko je za što odgovoran i koji su raspoloživi mehanizmi. Jedan od osnovnih problema je da nije dovoljno jasno što je govor mržnje, pa onda ni gdje je granica između slobode izražavanja i govora mržnje. Smatram da bi bilo korisno govoriti o govoru mržnje u užem smislu i govoru mržnje u širem smislu. Prvo bi bio govor mržnje kao kazneno djelo, a to su oni najteži oblici, koje dobro definiraju i hrvatski i europski propisi, to je javno poticanje na nasilje i mržnju i taj govor nikada nije zaštićen slobodom izražavanja. No da bismo se učinkovito borili protiv govora mržnje, potrebna nam je i šira definicija govora mržnje. Kao predstavnica Hrvatske u ECRI-ju, Europskoj komisiji za borbu protiv rasizma i diskriminacije, rekla bih da, po meni, najbolju takvu definiciju daje Opća preporuka br. 15 ECRI-ja. Naime, osim govora mržnje, kojeg treba kazneno goniti, postoji i govor kojeg treba goniti prekršajno, ali i govor kojeg ne bi trebalo sankcionirati, nego se protiv njega boriti na druge načine. Naime, čak i govor koji vrijeđa, šokira ili uznemiruje državu ili dio stanovništva prema praksi Europskog suda za ljudska prava dio je slobode izražavanja. No to ne znači da se protiv njega ne treba boriti, samo se treba boriti na druge načine. Drugi veliki problem je taj da je sama količina govora mržnje na internetu takva da nije realno očekivati da će se o svim slučajevima odlučivati u sudskim postupcima, nego se on mora uklanjati od strane platformi. To je ideja iza Kodeksa, koji je dogovorila Europska komisija s IT poduzećima, poput Facebooka, Microsofta*, Twittera, YouTubea, Instagrama, Snapchata i drugima, kojim oni prihvaćaju obvezu suzbijanja nezakonitog govora mržnje na internetu, jer platforme i društveni mediji moraju snositi odgovornost za promicanje i omogućavanje slobode izražavanja na internetu. Primjena Kodeksa u praksi pokazuje nam da su društvene mreže počele sve učinkovitije uklanjati neprimjerni sadržaj. Ipak, u provedbi uklanjanja sadržaja treba biti i oprezan kako se ovim odlučivanjem osoba, koje nisu sudci o tome što je govor mržnje, odnosno gdje prestaje sloboda izražavanja, ne bi povrijedila prava pojedinaca.

NUŽNOST PREVENCIJE


Kako se uopće nositi s govorom mržnje, a ne naštetiti slobodi izražavanja, kad je konkretno riječ o internetu i svemu što on nudi? Drugim riječima, pod kojim uvjetima sloboda govora postaje sloboda mržnje?


- Sloboda izražavanja je temelj, ona je zajamčena Ustavom i međunarodnim propisima i ona se mora štiti. No moramo se boriti i protiv sve veće pošasti govora mržnje tako da se sankcioniraju teži oblike. Pravno sankcioniranje posao je sudova, pri čemu je za pitanje je li u konkretnom slučaju dobro postignut balans između govora mržnje i slobode izražavanja nadležan i Europski sud za ljudska prava. No ne smijemo se baviti samo sankcioniranjem, nužno je paralelno raditi na prevenciji. Važno je prvo prepoznati tko su tu ključni akteri, osim naravno države. Primjerice, Equinet, Europska mreža tijela za jednakost, koja okuplja 50 institucija iz 37 europskih zemalja i kojemu sam na čelu, izdao je ove godine pred izbore za Europski parlament preporuku o govoru mržnje u vrijeme predizbornih kampanja, gdje se ističe uloga političkih stranaka i kandidata te medija, uključujući društvene mreže. ECRI u svojoj Općoj preporuci br. 15 dodatno ističe ulogu nevladinih udruga, vjerskih vođa, kulturnih i sportskih saveza. Važno je građane i informativnim programom educirati o tome koja su ponašanja neprihvatljiva te je potrebno nedvosmisleno i jasno osuditi mrzilački govor od strane javnih osoba, pogotovo onih na pozicijama moći. Nadalje, osobito nas treba zabrinuti količina govora mržnje od strane mladih na internetu. Kako bismo vidjeli koliki je doista problem u Hrvatskoj, nedavno smo proveli istraživanje na ovu temu, čije rezultate ćemo predstaviti za dva tjedna. Nužno je učiti djecu i mlade računalnoj pismenosti, ali i jednakosti, koja je jedna od temeljnih vrijednost EU-a i Ustava RH.

LJUDSKA PRAVA



U vezi s tim - treba li Hrvatskoj poseban zakon za regulaciju govora mržnje ako već postoje zakoni koji to reguliraju, poput Zakona o elektroničkim medijima?


- Trenutačno postoje otvorena pitanja koja treba urediti, poput nadležnosti nad komentarima privatnih korisnika na društvenim mrežama, neprimjerene objave privatnih korisnika, govora mržnje preko aplikacija i slično.


Ali to ne znači da nužno trebamo prepisivati zakon kakav je Njemačka donijela i kojim je nametnula stroge kazne društvenim mrežama za nepravdobno uklanjanje neprimjerenog sadržaja. Time se otvara niz pitanja, poput: tko su osobe koje odlučuju koji je sadržaj neprimjeren, uklanja li se sadržaj beziznimno i bez ikakvih kriterija samo da bi se izbjegle drastične kazne koje je Njemačka propisala, predstavlja li takav proces uklanjanja sadržaja cenzuru i postoji li pravni lijek na pogrešno uklonjen sadržaj i otklanja li on nepravdu. U svakom slučaju, ako bi Vlada ostala pri tome da se ovakav zakon donosi, bilo bi, osim uključivanja pluralističnog sastava stručnjaka u Radnu skupinu, iznimno važno provesti detaljnu i participativnu javnu raspravu, kako bi zakon koji se donese odgovarao svim standardima zaštite ljudskih prava.


Ukupno uzevši, plaćamo li danak digitalnom dobu i globalnoj komunikacijskoj umreženosti na svim razinama i kad je riječ o širenju mržnje i ekstremizma?



- Internet je promijenio svijest. Donio je sa sobom brojne prednosti i mogućnosti, ali i rizike te se svi zajedno onome što nosi digitalno doba tek počinjemo prilagođavati, a tako i pravo, što u pogledu propisa, što u pogledu procesa. Do sada nikada nismo imali razloga preispitivati, primjerice, tko odlučuje o pravnim pitanjima poput ‘govora mržnje‘ ili ‘ograničenja slobode izražavanja‘ jer je o tome uvijek odlučivao sud. Sada se prvi put ta ovlast na mala vrata dodjeljuje neidentificiranim osobama na društvenim mrežama. Također, u prošlosti je bila rijetkost da je nepoznata osoba koja potiče na nasilje i mržnju. Sada anonimnost interneta omogućava da se mržnja i nasilje šire ponekad i bez sankcije za počinitelja koji ostaje nepoznat. Ipak, nezadovoljstvo korisnika, ali i tijela vlasti potiču društvene mreže i druge medije da se počnu prilagođavati potrebama korisnika primarno u svrhu njihove zaštite. Tome, primjerice, služi i Kodeks. Ono što se mora još razviti jest jača suradnja država i privatnih entiteta, poput Facebooka i drugih društvenih mreža, a kako bi se jačala internetska, pa i izvaninternetska sigurnost. I dodala bih, trebala bi se i dodatno razviti svijest svakog pojedinca da kada komunicira preko interneta da dobro promisli kakve svoje misli šalje u svijet, jer rasprava je dobra i korisna za svako demokratsko društvo, ali širenje mržnje nije. (D.J.)

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

BRITANIJA PRED RASPADOM

Pedofilski skandal koji bi mogao sahraniti monarhiju

2

PLUTAJUĆA PROŠLOST

Brodovi koje nagriza vrijeme:
Nekad divovi, danas olupine

3

TEMA TJEDNA: FRANJO TUĐMAN - OBLJETNICA SMRTI (I.)

Od vizionara i domoljuba do državnika i Europejca