Sport
ALJOŠA VOJNOVIĆ ZAKLJUČIO KARIJERU

Ne smatram se nikakvom legendom Osijeka, ja sam samo obični Aljo iz grada
Objavljeno 20. studenog, 2019.
Igrao s Modrićem, Mandžukićem, Rebićem...Trenirali ga Ćiro, Kranjčar, Bjelica, a Dalić ga prvi stavio na "desetku"

Odlazak na trening bio mu je više od 20 godina svakodnevna obveza. Aljoša Vojnović danas će se pohvaliti kako nikada ni na jedan nije zakasnio. Prvih dana nogometne mirovine potpuno se posvetio sinu i kćerki. Dakako, i supruzi. I to su mu zasad jedine dnevne obveze. Godine jurnjave za karijerom zamijenio je mirnim obiteljskim životom.


Kada je nedavno preko društvenih mreža objavio kraj karijere, sa svih strana stizale su poruke navijača. I klubova za koje je igrao, i onih suparničkih.


- Uvijek si davao 100 posto protiv nas, ali nisam ti zamjerao jer si takav bio i protiv drugih - napisao je jedan nakon što je Vojnović u 34. godini objavio da je svemu došao kraj.
Ozljeda olakšala odluku

- Ozljeda mi je olakšala odluku. Pukao mi je prednji križni ligament na drugoj nozi, značilo je to stanku od bar osam mjeseci, a kako sam u Kaposvaru imao ugovor godinu plus godinu, odlučio sam prekinuti karijeru.


Nema više onu prepoznatljivu hipstersku bradu, ali dok čeka kćerku ispred škole, prilaze mu klinci i njihovi roditelji. Svi ga još prepoznaju. Klinci mu daju petice, a roditelji žele puno sreće u životu. Uz čestu poruku: "Sretno, legendo!"


- Godi kada mi ljudi to govore, ali sebe ne doživljavam legendom. Posebno ne NK-a Osijek. Sa stotinjak ili nešto više nastupa za klub mislim da ne zaslužujem takav status. Ma, da se razumijemo, nisam ja baš kod svih ni tako obljubljen. Ima ljudi koji me ne vole, što je i normalno. Pa ne mogu me svi voljeti.


Teško si može objasniti ipak da su ga navijači prihvatili u gotovo svim klubovima gdje je igrao.


- To mogu shvatiti jedino u Osijeku. Ja sam lik iz grada. Tu sam odrastao, puno ljudi znam iz škole, iz izlazaka, pa je dosta navijača na tribinama koji me poznaju iz grada. Ali čime sam to zaslužio u drugim klubovima, to si doista ne mogu objasniti - pričao je Vojnović, koji poput pravog umirovljenika, ispijajući kavu i pućkajući e-cigaretu, uz neku vrstu opravdanja "godi mi samo uz kavu", prepričava svoju burnu i dugačku karijeru.
"Selekcija" na Bosutskom

Sve je započelo u četvrtom razredu osnovne škole, kada je došao u NK Osijek. Gdje je nekoć igrao otac Milenko. Kojeg nikada nije gledao na djelu.


- Jedni mi kažu da je bio odličan nogometaš, drugi da je bio bolji malonogometaš. On mi je usadio ljubav prema nogometu, ali i ljubav prema rock-glazbi. Nisam ga nažalost nikada gledao, kao ni moj sin mene. Zanimljivo, baš kao i ja, prekinuo je karijeru zbog ozljede koljena.


Rano se u malom Alji iz Bosutskog naselja prepoznao potencijal.


- Prije negoli sam došao u Osijek, nogomet na Bosutskom bio mi je ‘jaka selekcija‘. Eksploziju sam doživio negdje u kadetima. U to vrijeme Večernjak je objavljivao deset najvećih potencijala hrvatskog nogometa. Mene su svrstavali zajedno s Brkljačom, Grgurevićem, naravno i Lukom Modrićem. Bio sam u svim mlađim reprezentativnim selekcijama sve do U-21.


Smatra da je imao nekoliko debija za Osijek. Odlazaka iz kluba još više.


- Prve minute odigrao sam sa 16,5 godina protiv Cibalije kod Ćire Blaževića. Zatim sam kod Milana Đuričića bio prva alternativa Mikiju Pavličiću i pokojnom Danijelu Popoviću. Nažalost, uslijedile su turbulencije u klubu. Osijek je postao klub i sredina gdje se nije imalo strpljenja za mlađe igrače niti je klub bio stabilan da ih može razvijati. Ne govorim samo za sebe, nego za niz tada darovitih nogometaša poput Dejana Prijića, Ružaka, Pajića...


Uslijedilo je i prvo razočaranje. Slanje na posudbu u Metalac.


- To je bilo jedini put kada sam pomišljao prestati igrati nogomet. Bio sam na prekretnici. Igrati nogomet ili posvetiti se fakultetu. Međutim, tada u drugoj ligi bilo je nešto novca i složila se odlična ekipa.


Trenirao ga je ponovno Milan Đuričić, a suigrači su mu bili i dvojica kasnijih Vatrenih iz Rusije, jedan reprezentativac Kameruna, bivši predsjednik Hajduka...


- Subašić je došao u Metalac na posudbu iz Zadra. E, da vidite što je taj već tada radio na treninzima. Čupao je loptu iznad rašlji. A bio je tada samo rezerva! Kao igrač Metalca nastupio sam za juniore na Kvarnerskoj rivijeri, a tada je na posudbi iz Marsonije stigao Mandžukić. Igrali su sa mnom u Metalcu, Šimunec, Chago, Ivan Kos...


Uslijedio je novi povratak u Gradski vrt, ali i novo razočaranje. Kako na njega ne računaju, saznao je čitajući novine. I potpisnik ovih redova sjeća se kada mu je Ilija Lončarević otkrio kako na Vojnovića više ne računa, pa sam stoga bio u to vrijeme glasnik loših vijesti.


Započeo je tada odlazak u nepoznato. Iz današnje perspektive, je li moglo i drukčije završiti?


- Kao klinac navijao sam za Milan. Sanjaš da zaigraš za Milan, ali to mi se i tada činilo nemogućim. Zato mi je zaigrati za Osijek bilo ispunjenje dječačkih snova. Uvijek mi je bilo teško napustiti Osijek. Onih polovinu sezone kada sam se vratio iz Splita klub je pomogao meni, a i ja klubu da ostane u ligi, ali to je bio dio karijere kada sam išao za novcem. Kada sam se posljednji put vratio, mislio sam da ću tu i završiti karijeru. U Klubu su imali drukčiju viziju, a meni je tada bilo prerano okončati karijeru. Htio sam da mi ona još traje.
Više taktičnosti

Znaju reći kako si uvijek znao jasno artikulirati stavove. I nisi se suzdržavao reći što misliš. Pripada li možda dio krivnje za česte odlaske i tebi?


- Jezik me sigurno dosta koštao, ali čovjek se ne osjeća dobro u svojoj koži ako bi sve prešućivao. Možda da sam više imao taktičnosti, bilo bi mi lakše u karijeri. No ostao sam vjeran sebi. I da odmah nešto razjasnim: nisu to nikada bili sukobi sa suigračima i nisu to bili sukobi u Osijeku zbog kojih sam odlazio. Danas doista nikome ništa ne zamjeram.


Osim u Osijeku i Metalcu u karijeri je igrao u šest inozemnih klubova iz pet zemalja te još u četiri hrvatska kluba. Prva inozemna postaja bio je norveški Raufoss.


- Bio sam suspendiran u Osijeku i Norveška je na neki način bila povratak profesionalizmu. Doživljavao sam je korisnim trenutkom karijere, ali možda i mojom prvom pogreškom. Nudili su mi naime odlazak u najbolje norveške klubove, zvao me primjerice Molde. Možda bi mi karijera već tada otišla u drugom smjeru.


U FC Karntenu ga je dočekala još jedna (bivša) legenda NK Osijek na početku svoje danas odlične trenerske karijere.


- Nenad Bjelica bio je tada trener-igrač u drugoj momčadi kluba. Pozvao me je već pred kraj prijelaznog roka i uvjerio sam se zbog čega je tada zaslužio epitet klupske ikone i legende NK Osijek.


Onda sigurno kasniji ljubimac navijača može procijeniti kasnije pucanje veza između Bjelice i Kohorte.


- On je zbog svoje osobnosti i svojih igara u Osijeku zaslužio status klupske legende. Morate shvatiti da je treneru puno manje otvorenih mogućnosti i ponuda negoli igraču. Njemu je došao poziv iz Dinama, a on je bio slobodan. To se jednostavno ne odbija. Prvak Hrvatske, Liga prvaka. Mnoga vrata ti se otvaraju.


Nakon Austrije uslijedio je povratak u Hrvatsku u Croatiju Sesvete.


- Imao sam dobru osobnu sezonu, ostali smo u ligi u kvalifikacijama s Dragovoljcem. Trenirali su me Cico Kranjčar, Ljupko Petrović....


U Slaven Belupu ga je trenirao još jedan poslije vrlo uspješan hrvatski trener.


- Prve dvije godine bile su odlične u Koprivnici, trenirali su me tada Mile Petković i potom Zlatko Dalić. Upravo me Dala prvi stavio na "desetku", polušpicu. I bilo mi je doista žao kada je tada otišao u Saudijsku Arabiju. Došao je Roy Ferenčina, s kojim nisam kliknuo. Eto, o tome sam pričao i u tim situacijama mogu okrivljavati i sebe.


Najveći transfer ostvario je u iranskom Mes Kermanu.


- Već sam imao 25-26 godina i bez ušteđevine. Zato je financijski aspekt ugovora bio iznimno privlačan. Realno, to je bilo jedino mjesto gdje se nisam uspio prilagoditi. Supruga Marina bila je tada trudna, pa sam kćerku vidio prvi put kada je imala dva i pol mjeseca. U klub me je doveo Ćiro Blažević i kada je on "dobio nogu", i meni je laknulo jer sam znao da će i mene potjerati.


Laknulo mu je i potpisom za tada ambiciozni RNK Split.


- Možda i najduži kontinuitet gdje sam igrao. A igrali smo Europu. Možda sam se odlično snašao jer je osim mene tu bilo baš puno živopisnih likova. Romano Obilinović, Baraban, Križanac, Vuković, Erceg, pa Ante Rebić. E, Reba je doista jednostavan, odličan tip. Ali da ste ga samo vidjeli kako se znao naljutiti na treningu. Nije nikoga šljivio.


Između dvije osječke epizode bio je član bukureštanskog Dinama. Gdje je odmah dobio kapetansku vrpcu.


- Njihov trener dugo me je pratio. Poslije sam nažalost došao u sukob s njim, zbog čega sam i otišao. Bila je to mlada momčad gdje sam ja bio najiskusniji. I zato sam nosio kapetansku vrpcu. To je bio kratko, ali doista ludo nogometno razdoblje. Igrati derbi sa Steauom pred 40 tisuća navijača. Tu je brada već bila sastavni dio imidža, pa su me i navijači zbog toga zavoljeli.


Nakon Osijeka i zamalo europske jeseni, nakon ispadanja od bečke Austrije, odlučio je otići na posudbu u Istru 1961.


- Da smo prošli dalje, vjerojatno bih i ostao. Ali, kao što sam vam rekao, želio sam si još produžiti karijeru. I nisam mogao vjerovati da može negdje biti tako teško kao što je bilo u Istri. Dečki po sedam-osam mjeseci nisu primili plaću i ostali su u ligi. To mi je najveće sportsko čudo koje sam doživio. Trener Darko Raić-Sudar bio je tada sve, od trenera, oružara, vozača, mame i tate igračima. I tu smo kao Slavonci Tomo Čuljak i ja dosta mu pomogli.
Privlači ga novinarstvo

Nije završio karijeru u Osijeku, što mu je bila želja, ali vrlo blizu. U Mađarskoj. Prvo Zalaegerszeg pa potom i Kaposvar, koji će ostati upisan kao posljednji mu klub u karijeri.


- Nesretna Mađarska. Dvije najteže ozljede u karijeri imao sam u Mađarskoj. Ali, da sam znao kakvi su uvjeti tamo i koliko se ulaže u nogomet, sigurno bih i ranije došao.


I što sad? Elokvenciju i inteligenciju odlučio je nadograditi i formalnom izobrazbom.


- Preko nogometnog sindikata upisao sam dopisni UCN fakultet u Danskoj. Još mi ostaje jedna godina do statusa "bakalara". Što će biti, vidjet ćemo. Volio bih ostati uz sport. Ne možda u trenerskim vodama, ali u marketingu, PR-u...


A novinarstvo? Nedavno si se okušao i u našim vodama?


- Ha, zašto ne. Novinarstvo ima izrazito bitnu ulogu u društvu. Zašto ne bih bar imao privid kako mogu nešto promijeniti.


Možda je moguć i, koji to već, peti-šesti dolazak u Gradski vrt?
- Ma nemojte da ispadne da se nekome nudim. I da odmah budem jasan: klub je privatan i nema nikakvu obvezu prema meni kao bivšem igraču. To je bilo realnije da nisam odlazio iz Osijeka. To bi možda bio onda prirodni tijek. No u dvije i pol godine dosta toga se promijeni. Kažu ljudi: daleko od očiju, daleko od srca - zaključio je Vojnović.


Krešimir Lacković
BRADA, ROCK I MOTORI
Brada mu je postala zaštitni znak i kao nekakva avangarda počeo ju je nositi prije negoli je ponovno postala uobičajena u muškaraca u Hrvatskoj, a da to više nema negativne konotacije. Vojnović je zapravo netko tko ruši stereotipe o nogometašu. Sluša naime rock, vozi motor.

- Odrastao sam uz Pink Floyd i sličnu rock-glazbu, to me je otac zarazio. Motor mi je uvijek bila želja, ali bilo je riskantno zbog karijere. Kupio sam ga kada sam se posljednji put vratio u Osijek. Pitao sam predsjednika Ivana Meštrovića, za kojeg znam da je ljubitelj automobila i motora, je l‘ bih ga smio imati. Rekao mi je: Možeš, ali nemoj pasti. Danas vozim Triumph.

Htio je nešto reći o stereotipima koji vladaju o nogometašima.

- Moj način života među nogometašima nije jedan na 100, nego puno uobičajeniji. Upoznao sam dečke kroz karijeru koji vole vrlo slične stvari kao i ja. Mislim da jedino nisu toliko bili medijski eksponirani, pa se o njima manje zna.
Jezik me je sigurno dosta koštao, ali čovjek se ne osjeća dobro u svojoj koži ako bi sve prešućivao
SA SELIGMANOM IGRAO U FINALU ZIMKA
Zanimljivo, Vojnović je školske klupe dijelio i s ponajboljim osječkim sportašem u ovom stoljeću, gimnastičarom Robertom Seligmanom. Zajedno su ostvarili i jedan sportski uspjeh.

- Robo, tako smo ga zvali, sjedio je do mene. Družili smo se i poslije. Imali smo dosta homogen razred, pa smo jedne godine prijavili ekipu za mlađe uzraste Zimka. I ušli smo u finale. Koliko se sjećam, nesretno smo izgubili.

Zanimljiv je bio naziv momčadi koja je tada igrala. Vojnović se točno i danas sjeća imena.

- Nazvali smo momčad po početnim slovima naših prezimena. TBVMŠZKSP. Spikeri na Zimku su nas zbog toga imena mrzili.
IDEALNIH JEDANAEST
Suočili smo ga s, prema vlastitom priznanju, najtežim pitanjem. Sastaviti idealnih 11 igrača s kojima je igrao i protiv kojih je igrao.

- Uh, znao sam da će me kad-tad to netko pitati. I moram priznati, razmišljao sam, ali uvijek se nekoga sjetim, pa dvojbe imam za sve pozicije. Jer, kada sam razmišljao o idealnoj momčadi, nije mi bila važna samo kvaliteta, nego i oni s kojima sam se najčešće družio.

Na kraju, uz dosta dvojbi, evo Vojnovićevih idealnih 11 igrača s kojima je igrao u formaciji 4-2-3-1: Zagorac-Radotić, Križanac, Škorić, Barišić-Balatinac, Bjelica-Rog, Turković, Rebić-Vručina.

Nešto je lakše bilo izabrati idealnih 11 protiv kojih je igrao. Izabrao je igrače iz prvoligaškog, seniorskog nogometa. Sve redom iz HNL-a. Ovaj put formacija 3-4-1-2.

- Subašić, Bišćan, Vejić, Cufre-Vlašić, Modrić, Kovačić, Ibričić-Kranjčar, Da Silva i Mandžukić.
Najčitanije iz rubrike