Datum 19. studenoga 1991. Davor Rališ iz Vinkovaca pamti kao najgori u svome životu, jer toga su dana počeli njegovi teški dani zarobljeništva u zloglasnim srpskim logorima.

Rališ je imao samo 19 godina kada se u ljeto 1991. javio u Mjesni odbor Zagrebački blok, u Vinkovcima, gdje je tada s roditeljima živio, jer više nije mogao sjediti kod kuće osluškujući noćne detonacije koje su dopirale iz smjera Vukovara, nego je odlučio pomoći u obrani Vinkovaca. S još nekoliko svojih prijatelja prijavio se i bio je najmlađi u toj skupini od 17 momaka koja je 26. rujna krenula u pomoć vukovarskim braniteljima.

- Došli smo do Bogdanovaca i stali, jer je bio silovit napad i nije se moglo dalje. Rekli su nam da se možemo vratiti, što su neki i učinili, ali skupina od nas 30 pričekala je noć i krenula kroz kukuruze te smo u Vukovar ušli kroz Lužac. Dva dana bili smo u nekoj školi i čekali da nas rasporede, a u međuvremenu je došla još jedna skupina iz Vinkovaca, pa su njih rasporedili u Dom tehnike, a nas u internat u Borovom naselju, gdje smo očekivali napade iz smjera Borovo Sela. Tu je velika čistina i teško su nam se mogli približiti neprimijećeni. No bilo je povremenih minobacačkih napada, ali nije bilo opasno kao drugdje, pa smo odlazili u ispomoć u druge dijelove Vukovara, jer takva je bila taktika zbog manjka branitelja i protuoklopnih sredstava. Kada smo i mi na kraju ostali bez ičega, nije bilo druge nego predati se, pa smo 19. studenoga povučeni s položaja i sutradan smo se s oružjem i u odorama predali u krugu Borova, u Obućari. Oko 10 sati potrpali su nas u autobuse i preko Trpinjske ceste, Vere i Bogojeva odvezli u Srbiju, prvo u Stajićevo, gdje nas je bilo oko tisuću. Spavali smo na betonskom podu i za obrok dobijali nekakvu masnu tekućinu, trokut sira, komadić pljesnjivog kruha i tek smo poslije dobili slamu za prostirku, uz stalno zlostavljanje i ispitivanje. Tu smo u ovakvim neljudskim uvjetima proveli mjesec dana - priča Davor Rališ i prisjeća se kako je bio šokiran kada su ih vozili kroz Novi Sad, ulice pune ljudi, osvijetljene, a takav prizor nisu vidjeli mjesecima. Poslije su prebačeni u Mitrovicu, gdje su bili mnogo bolji uvjeti, ali prva četiri mjeseca bilo je ispitivanja i prebijanja. Ovdje su se prvi put okupali nakon dva mjeseca. Iako je imao samo 19 godina i bio među najmlađim zatočenicima, nije bio pošteđen svakodnevnog batinjanja, pa je bio crn od modrica po cijelom tijelu. M.Flego