U ratnu jesen 1991. godine jedina veza opkoljenog Vukovara s ostatkom Hrvatske bio je tzv. kukuruzni put preko Bogdanovaca prema Vinkovcima. Upravo u Bogdanovcima "svoj" pakao rata prošao je Ivica Jurčan, danas 49-godišnjak i 100-postotni hrvatski ratni vojni invalid. "Cijela je Hrvatska prošla pakao, ne ponovilo se!" reći će 28 godina poslije, u svom domu u Bogdanovcima, kamo se 1997. vratio na ruševine ne želeći nigdje drugdje živjeti.

Danas ima obitelj. Suprugu i djecu. Pakla ‘91. se dakako sjeća, no nastoji živjeti mirnim životom. Bio je Jurčan na pragu mladih 20-ih kada se uključio u obranu doma i domovine. Bio je u interventnom vodu. Iz sela su, sjeća se, nosili tzv. kukuruznim putom ranjenike, ali i hranu za ratnu bolnicu Vukovar... Priča i o ranijem postrojavanju u Bogdanovcima, odakle je "izniknula" obrana Vukovara, o borbenim akcijama, ulasku tenkova tadašnje JNA u selo u svibnju ‘91. kada su im Bogdanovčani golim rukama i tijelima zapriječili put. Bio je potom u HOS-u, selo je bilo pod neprijateljskim napadima, pomagali su i suborci iz Đakova, Županje....

- Bilo nas je malo, možda 150 pod oružjem, ali je bilo veliko srce. A u neprijateljskim se redovima pričalo da je naše selo jako uporište... Bili smo 45 dana u okruženju, a 10. studenoga selo je okupirano - kaže Jurčan. Nisu imali kamo i odluka je bila - proboj. "Nas 11 branitelja je išlo, pokupili smo i dio civila, bila je noć. Kanili smo uz Vuku doći do Nuštra i Vinkovaca, no upali smo u minsko polje. Jauci, krikovi.... pokosilo nas je... poginuli i ranjeni", priča o tom događaju nazvanom "štafeta smrti". Jurčan je ostao ležati 12 dana, na hladnoći, bez hrane i vode, s teškim ozljedama obiju noga, zdrobljenom rukom, izbušen, reći će, kao sir. "Branitelji iz proboja nisu me mogli takvog iznijeti. Tri sam zadnja dana bio sam... Držala me misao na obitelj, bilo je hladno i bolova nije bilo, tek kada me JNA pokupila, kad su mi dali deke, krenuli su užasni bolovi", sjeća se Jurčan strašnih slika. Iako "skoro mrtav", prolazio je batinanja i ispitivanja u Marincima, Petrovcima, Šidu i logoru u Sremskoj Mitrovici. Tek ga je neki oficir poslao u bolnicu u Novi Sad. Patnja i bolovi, operacije i amputacije.... Liječnik je, kaže, neki Nijemac, dobro to obavio i "hvala mu". Na slobodu Ivica Jurčan izlazi u razmjeni 27. ožujka 1992. kod Nemetina. Slijedile su bolnice i nove operacije, klinička smrt. "Sretan sam što sam preživio, 80 posto mojih prijatelja je izginulo", zaključit će taj branitelj, aktivan, unatoč narušenom zdravlju, s bajkerima i u puhačkom orkestru u Vukovaru. U minsko polje često ode, zapali svijeću...