Hrvatski sabor donio je 1999. godine odluku o proglašenju 18. studenoga Danom sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine, a kojom je određeno - na dostojanstven i primjeren način - odati počast svim sudionicima obrane Vukovara - grada simbola hrvatske slobode.

Proteklih 20 godina tisuće sudionika hodnje ulicama tog hrvatskog grada na Dunavu svakog 18. studenoga upravo to i čine dolazeći svi s jednom, istom misli - u miru i tišini, dostojanstveno, pokloniti se žrtvi Vukovara. Grada koji je simbol otpora, žrtve i zajedništva u Domovinskom ratu, postavši pak, u godinama koje su slijedile, mjesto koje okuplja cijelu Hrvatsku. Iz Vukovara se za taj dan ne šalju pozivnice; pozvani su doći svi koji žele iskazati poštovanje i pijetet prema žrtvama. Kaže to i slogan pod kojim se od 2013. godine obilježavaju ti, Vukovarcima posebno teški dani u studenome, a koji glasi “Vukovar - mjesto posebnog pijeteta” što bi, prema najavama iz Vlade RH, uskoro trebalo dobiti i svoj zakonski okvir. Prijedlogom Zakona o proglašenju Vukovara mjestom posebnog domovinskog pijeteta želi se, rečeno je, očuvati trajna uspomena i sjećanje na žrtvu Vukovara u Domovinskom ratu, ali i poticati razvoj tog grada kao najvećeg hrvatskog stradalnika koji je u agresiji prije 28 godina pretrpio strahotne razmjere i ljudskog i materijalnog stradanja.

Vukovar međutim u kolektivnoj hrvatskoj svijesti - i u srcima - zauzima posebno mjesto. Pokazatelj toga iz godine u godinu, unatrag dva desetljeća, jest i Kolona sjećanja u kojoj simbolično hoda cijela Hrvatska. Ta 5,5 kilometara duga hodnja od vukovarske bolnice ulicama - nekad razorenog, a danas obnovljenog - grada postala je prepoznatljiva u hrvatskim okvirima, a čulo se nedavno i da je “najprepoznatljiviji događaj u RH i među hrvatskim građanima”. A iz vukovarske, nastale su i druge kolone, hodnje u drugim hrvatskim mjestima, kojima se odaje počast žrtvama Domovinskog rata.

Sjećanja Vukovaraca unatrag tih 20-ak godina svjedoče kako je 1999. godine u Koloni sjećanja - za koju će reći da je “pobjednička” - hodalo oko 4000 sudionika, a već dvije-tri godine poslije bilo ih je i 30-ak tisuća, a pamti se i godina kada je u hodnji sudjelovalo i više od 100.000 ljudi koji su srcem došli u Vukovar, iz poštovanja prema tom gradu i njegovoj žrtvi u stvaranju slobodne hrvatske države, ne samo iz cijele Hrvatske, od Iloka do Dubrovnika, nego i iz dijaspore.

Sjeća se Vukovar i poratne, 1998. godine, kada se začela ideja o hodnji putovima stradanja u jesen ‘91. Dok su u Vukovar stizali prvi povratnici, među ruševinama grada kojeg su predugih šest godina čuvali u nekim drugim sjećanjima, 200-tinjak sudionika pješice je prošlo od središta grada do hangara Veleprometa. Reći će Vukovarci da u njhovu gradu nema mjesta na kojem se ne bi mogla upaliti svijeća... S tom mišlju Kolona sjećanja i polazi sa stražnjeg ulaza vukovarske bolnice - odakle su ranjenici nakon pada grada odvedeni na stratište - i gradom prolazi do Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata, čineći poveznicu svih mjesta stradanja. S istom mišlju pale se cijelim putem svijeće za vukovarske žrtve. U hodnji, u sjećanju, u molitvi. S opomenom - da se tragedija Vukovara nikada ne zaboravi.

Svake godine slike Kolone sjećanja dojmljivi su podsjetnik na grad heroj i heroje. I onaj razoreni i ovaj s novim crvenim krovovima. Slike preživjelih hrvatskih ratnika, majki, djece, obitelji koje i danas još traže svoje nestale... Svih onih koji su došli tog dana biti s Vukovarcima, s upaljenom svijećom, s ružom za žrtve grada koji se ponosno uzdigao iz pepela.