Hrvatska reprezentacija stigla je do još jednog identičnog kraja kvalifikacijskih ciklusa. Odlazak na završne turnire velikih natjecanja često smo osiguravali u posljednjoj utakmici, a ohrabrujući je podatak da smo u njima zakazali samo jednom. Dogodilo se to 1999., u kvalifikacijama za Euro 2000., kada u Maksimiru nismo uspjeli svladati Jugoslaviju (2:2), pa nismo ni vidjeli Nizozemsku i Belgiju. Daleko je duži popis uspješnih nastupa u takvim utakmicama, pa stoga imamo pravo s optimizmom gledati na susret sa Slovačkom na Rujevici, koji nam nudi mogućnost osiguravanja plasmana na 11. veliko natjecanje.

Ova generacija reprezentativaca je na SP-u u Rusiji napokon skinula prokletstvo gubitnika. Nevjerojatni su joj se pehovi događali na velikim smotrama od 2006. godine, kada je stupila na scenu. Na Rujevici će imati priliku razbiti još jedan urok koji prati našu reprezentaciju. Dosad smo samo dvaput propustili velika natjecanja i oba se puta to dogodilo u okruglim godinama. Nismo otišli na Euro 2000., ni na mundijal 2010. Valjda će nam treća biti sreća da vidimo čudni Euro 2020., koji će se igrati po cijelom Starom kontinentu, pa i šire (Azerbajdžan). Svašta smo vidjeli od naše reprezentacije tijekom ovog kvalifikacijskog ciklusa. Od sjajnih predstava (Slovačka u Trnavi i Mađarska u Splitu), preko prosječnih (Wales u oba navrata te Azrebjadžan u Zagrebu), do onih sasvim loših (Baku i Budimpešta). Propustili smo puno prilika već puno prije osigurati ulaznicu za europsku smotru pa ćemo posljednji susret odigrati na malom stadionu u Rijeci, koji sigurno, po brojnosti navijača, nije dobro rješenje. No "nostradamusi" iz HNS-a "prorekli" su da će naša reprezentacija do ove utakmice već biti sudionik Eura, pa su posve nepotrebno i preuranjeno za nju izabrali Rujevicu. I umjesto da ima podršku 30 tisuća navijača, koliko bi ih bilo u Zagrebu ili Splitu, naša će selekcija po Euro morati krenuti bodrena iz samo osam tisuća grla. Dobro, ne mora to nužno biti loše, ali da je u HNS-u bilo nešto više mudrosti, ne bi se potezale priče, stvarale afere oko domaćinstva i sad ne bismo čekali što će o svemu tome imati reći izbornik Zlatko Dalić. Obećao se očitovati o tome nakon susreta sa Slovacima, bez obzira na koji način on završio. Ono što svakako stvara malu zebnju jest iskustvo iz posljednje kvalifikacijske utakmice za SP u Rusiji 2018. I ta je odigrana na Rujevici, situacija je bila slična današnjoj, jer nam je protiv nejake Finske trebala pobjeda kako bismo ostali u borbi za prvo mjesto i izravni plasman na mundijal. Onda se ukazao neki Soiri i u 93. minuti pogodio za izjednačenje, koje je nas je dovelo u vraški težak položaj jer nam je u tom trenutku za plasman u doigravanje bila potrebna pobjeda u Ukrajini. Taj Finac koštao je posla izbornika Antu Čačića, preko noći je ustoličen Zlatko Dalić, s kojim smo trijumfirali u Kijevu, a poslije u dodatnim kvalifikacijama lako prošli Grke, otišli u Rusiju, a sve ostalo ostat će zauvijek upisano u povijest hrvatskog nogometa. Sad se Vatreni vraćaju na mjesto nesreće s prokletstvom okruglih godina, ali i sa sudbinom koju drže u vlastitim rukama. Treba nam bod, ali trebamo tražiti pobjedu. Baš nas je ovaj kvalifikacijski ciklus podsjetio koliko smo loši kada se upuštamo u kojekakve kalkulacije.

Izbornik Zlatko Dalić bit će prisiljen na Rujevici predstaviti reprezentaciju za budućnost. Nema nam prvog stoperskog para Lovren-Vida, koji ima žute kartone, nema Rakitića, Kramarića i Mitrovića, još otprije Vrsaljka i Pivarića zbog ozljeda. Vidjet ćemo totalno redizanjniranu defenzivnu liniju. U sredini obrane trebali bi ordinirati Jedvaj i Perić ili iz frižidera izvađeni Ćaleta-Car, a na spornom desnom boku valjda će osvanuti Karlo Bartolec. S obzirom na to tko će u njoj biti, Borna Barišić, koji se u reprezentaciji ustalio tek u ovom kvalifikacijskom ciklusu, izgleda kao starosjedilac. Bit će još rotacija. Vlašić će opet zauzeti mjesto u veznom redu, u odnosu prema susretu s Walesom vraća se Brozović, ali najvažnija je vijest da je Luka Modrić "u gradu", jer on je vođa, on je "otac i majka" ove reprezentacije, koju je još uvijek nemoguće zamisliti bez njegova utjecaja i doprinosa. Ostaje i pitanje kako će Dalić posložiti napadački trozubac. Perišić i Petković, koji je nešto najbolje što se reprezentaciji moglo dogoditi u eri nakon Rusije, sigurni su, a tko će biti treći? U normalnim okolnostima bio bi to Ante Rebić. No taj neustrašivi borac ne živi baš najbolje dane na klupskom planu. U Milanu igra malo, općenito nakon Rusije baš mu ne cvjetaju ruže, ali za reprezetaciju je uvijek spreman doslovce poginuti. Nije on jedini takav primjer u povijesti hrvatske repke. Prvi nam na pamet pada Aljoša Asanović, koji je svojevremeno u klubovima igrao vrlo malo, a kada bi na sebe navukao "kockice", redovito je bio među najboljim ljudima na terenu. To je ono pogonsko gorivo koje Hrvatska ima u odnosu prema mnogim drugim reprezentacijama. Takvo će ju gorivo pokretati i protiv Slovačke, pa bi zato Rebić trebao imati prednost. Druga je opcija Josip Brekalo, koji je neupitna "kockasta" budućnost. Ima tu još rezervi, u Kovačiću, Pašaliću, pa još Pjaca, kada napokon iziđe iz pakla ozljeda koji ga je zadesio nakon Eura 2016. u Francuskoj.

Sve to upućuje na to da ćemo na Rujevici u toj presudnoj utakmici vidjeti dosta igrača koji bi hrvatsku reprezentaciju trebali nositi u sljedećih desetak godina, što bi zapravo trebala biti dobra vijest, jer iskustvo takvih utakmica svakako će pomoći tim mlađim snagama u reprezentativnim godinama koje su pred njima. To više što još uvijek ne moraju ništa učinti sami, s obzirom na to da je kralj Luka tu i budno motri na njih. Utakmica protiv Slovačke ne nosi nam samo plasman na Euro 2020., ona nam na određeni način donosi i odgovor na pitanje kakva će biti Hrvatska u budućnosti. Veliki ulog je u tih riječkih 90 minuta.