Rijetko susrećemo sudionike povijesnih zbivanja s polovice 20. stoljeća. Ponajviše zbog toga jer je riječ o naraštaju koji polako biološki nestaje. Srećom, neka su svjedočanstva otrgnuta zaboravu jer su ostala zapisana. To je bio slučaj sa životnom pričom mađarskog liječnika Lászla Debreczenija iz Pečuha koji je kao mlad čovjek bio ne samo očevidcem nego i protagonistom Mađarske revolucije iz 1956., kada su se naši susjedi pokušali otresti komunističke diktature i sovjetske okupacije.

Svoja sjećanja dr. Debreczeni objavio je u knjizi "Lutanja jednog medicinara u zemlji kaznionica" ("Egy medikus barangolásai börtönországban") koja je u Mađarskoj svjetlo dana ugledala 2004. Prošle je godine izišao i hrvatski prijevod te knjige. Autor je prije nekoliko dana u Osijeku predstavio svoju knjigu, a potom održao i predavanje osječkim studentima povijesti i mađarskog jezika. Osim vjernog opisa događaja u Budimpešti gdje je 1956. i izbila Revolucija, dr. László Debreczeni približio nam je kako je taj epohalni događaj odjeknuo u Pečuhu. U to je vrijeme naš sugovornik bio student medicine u Pečuhu. Sudbina je htjela da bude predvodnik skupine pobunjenih studenata koji su od središnjih vlasti u Budimpešti tražili slobodu i neovisnost. Za razliku od mađarskog glavnog grada gdje su se vodile ulične borbe s pripadnicima režima i sovjetskom vojskom u kojima su pale brojne žrtve, u Pečuhu je situacija bila napeta, ali sukoba, srećom, nije bilo. Debreczeni će reći kako su za to zaslužne i mjesne vlasti uključujući i zloglasnu političku policiju poznatu po kratici AVO (Államrendőrség Államvédelmi Osztálya), koja nije nerazumno potezala oružje na studente i ostale građane koji su im se pridružili u prosvjedu.

- Bilo je to vrijeme kada su ljudi izgovarali ono što se koji mjesec ranije nisu usudili ni pomisliti. Mađarski su komunisti nakon dolaska na vlast 1949. prvo uklonili plemstvo, građansku klasu, obrtnike i seljake, a potom su odlučili uništiti i radnike. Bilo je to razdoblje strašne diktature, ali i neimaštine nakon Drugog svjetskog rata, koju su dodatno prouzročile ratne reparacije Sovjetskom Savezu. Rusi su odnijeli iz Mađarske sve što se moglo odvesti ili odšarafiti, uključujući vlakove i tvornice, a velik je broj Mađara odveden prisilno u SSSR gdje su radili kao robovi. Neki od njih vratili su se tek nakon Staljinove smrti - prisjeća se Debreczeni užasa koji je prethodio Revoluciji.

U trenutku kada se sovjetski diktator Nikita Hruščov odlučio za invaziju koja je počela 4. studenoga 1956., mnogi mladi Pečušani odlaze na goru Meček oskudno naoružani kako bi Sovjetima pružili otpor. "Nevidljive s Mečeka" (Mecseki láthatatlanok), kako su prozvani, činili su odmetnuti rudari, vojni dezerteri i sveučilištarci. Njima je zapovijedao "Gazda", čije je ime ostalo nepoznato. Jedan od gerilskih vođa bio je i Ottó Malics, koji je poginuo u napadu na milicijsku postaju u Pečvaru (Pécsvárad). Kada su shvatili da Mađarima neće niotkuda stići pomoć i da ih je Amerika u koju su tada čvrsto vjerovali zaboravila, pobunjenici su s Mečeka izvršili proboj prema Barči (Barcs) i tadašnjoj Jugoslaviji. Tako su spasili živote raselivši se svuda po svijetu. Mađarsku je nakon Revolucije 1956. napustilo 250 tisuća
ljudi.