Otprilike prepuna bila je mala nova klupska prostorija Knjižnice Filozofskog fakulteta u Osijeku, u kojoj je otpočet koncept susreta s autorima koji su u neku od umjetnosti otišli upravo iz studijskog prostora FFOS-a. Prvi je gost bio i bitno domaćin, jer je riječ o Goranu Remu, šefu Katedre za hrvatsku književnost, kojega je voditeljica knjižnice Lana Šuster predstavila kao književnog i književnoznastvenog autora 40-ak knjiga i 10 medijskih radova. Razgovor je s književnikom i kulturnjačkim autorom osječkog noisa 80-ih vodila Ivana Buljubašić.

Na pitanje što je nudio studij književnosti u Osijeku 1977., od Rijeka do STUC-a, vlak Vinkovci-Osijek, urbanitet naselja Sjenjak, kafe bar Valentino, Rem je odmah potegnuo sve te vlakove i mjesečne ili godišnje povratne karte, koji su studente kroatistike-jugoslavistike vozali do Osijeka i nekamo natrag.


- Studij je nastao vjerojatnim planom što lokalnijeg zadržavanja mladih u panonskom polju, ili sa skorašnjim STUC-om, kako govori Miško Šuvaković o BG SKC-u i drugim jugoslavenskim SKUC-ovima kraja 60-ih i 70-ih, s planom getoizacije kreativaca, ali se ta ideja u realizacija toliko zgusnula da su se kreativne snage namagnetizirale i pojavile i prve studentske publikacije, časopis Rijek, pa i skorašnje samostalne knjige. Moja prva je iz 1979. doživjela u tada kultnoj čitaoničnoj 39-ici prvo predstavljanje. Živio sam u vlaku, pisao ritmom tih tračnica, a kada su mi 1979. pokazali Sjenjak, znao sam, to veliko dvorište, sa sjajnim basketalištem - to je to... A Kus mi je, metaurbanitetni osječki genij, pripovijedao dosta godina kasnije da je takav koncept pokušan u puno jugoslavenskih gradova, ali da je uspio kao prestižno urbonaselje samo u Osijeku! Noise tapkanja basketice je možda bio prva buka koju sam čuo u osječkim prostorima, i ta su dva zvuka, tračnični i basketni bili nekakvo to!


Kako je postpunk došao u Osijek? - bilo je pitanje, a Remov odgovor da tada kreće najvažnije osječko nemjesto, praktično nevidljivi željeznički kolodvor, kafić Valentino.


- Grad se nakon kanonizirane midlofdroud Trojke premješta na alternativnu lokaciju Wallosha, kafićka kultura nadigrava kavansku, tisuće su vikendom ispred kafića u kojem iznutra ne stane više od deset ljudi i Val postaje fantastični Tardis, a doslovce, na prvu našu književnu tribinu, na koju nas je pozvao osmisliti ju i dalje furati ako nam je to važno izvjesni Krivi, tadašnji lucidni rukovoditelj Centra mladih STUC-a, stiže najznačajniji suvremeni hrvatski pjesnik Branko Maleš, noseći bedž Joy Division, što je nama ultimativnim divižnovcima, značilo da noise razvaljuje iz sve snage. Posve su nam ravnopravne informacije o novim prijevodima Barthesa, Derride i novim albumima Laurie Andersson, Filma, Sonic Youth i Birthday Party... Književnost i buka su tada krenuli dinamikom koju ništa nije moglo zaustaviti, usprkos ratu koji je pokušao demetaforizirati naš estetski noise, što smo sve razvalili i odbili, upravo najfinijom intimom i temeljnom porukom djelovanja: postoji samo privatna gesta - napominje prof. Rem!


Uloga u STUC-u kao umjetničkog ravnatelja bila je, citirao je Rem Mr. Beana: biti tamo i gledati te slike, gledati te kreativne slike glazbe, filma, likovnosti i književnosti!


- Ma ja sam radio u Tekstilnoj školi, a to ste me već i u prethodnom pitanju pozvali reći kada ste spomenuli školski časopis Tekst/ili, što sam ga s učenicima te škole radio…s Ćanom, Snježanom, Gordanom…koja je na tadašnjem mjestu Vukovarske 1 bila pod najboljim mogućim - "pravim kutem"! Bila je doslovno u samom pravom kutu trokuta: Valentino, Vukovarska 1 i STUC. Tako koordinativno postavljen nisam mogao ništa drugo do kroz cijelo desetljeće - surađujući sa gustim kreativnim naletima postpunka, darka, lirike, medijske umjetnosti - prihvatiti napokon i formalno biti na frontalnom rukovoditeljskom mjestu STUC-a i još intenzivnije uživati u tom, zajedno s onima koji su nakon stucovskog koncetra jurili u Valoš zamoliti Tomu da im pusti snimak!


Zadovoljština u tekstu objavljena je 1990., kada se nazire rat, projekt NSK, privatna gesta.

- U toj buci 80-ih jako je puno osječkih zvukova darkersko, danas bismo rekli gotično i emo, no dakle puno tamnog zvuka, kako je majstorski redateljsko-medijski um MŽ-a potpisao i nazvao, dakako s Malešom, onaj poznati Quorumov višebrojni nastavački temat! Ta tamna boja zvučala je kao apokaliptična neka larpurlartistična radost kreacije, i jesmo li ili nismo znali da rat dolazi je manje važno, ali kada je stigao - onda je projekt Noise Slawonische Kunst, osim moćnog i jedinog hrvatskog autorskog albuma i benda, uz dokumentarizam sineasta Ivana Faktora, dolazak gošći ZPA iz Zagreba, te uz dramaski rad Špišića, publicizam Topića, fotodok Zdenka Pušića, prijevodni majstorluk Ivice Zeca, drugi fotodok Zorana Jačimovića i pokojnog Heče, te aktivnog Željka Lončara, tada je iz rada tih 49 noisekunstlerovaca – poslana poruka sinteznom knjigom Guide out of the war! A zvuci pjesama Lady Dabilly, Dubravka Fabulića, gitarizam Tihomira Babića, magija Stjepana Petea Fileta, Nemanjina ritam igra, backvokali Zvjezdane i mikspult Coje…uh, jedna muzealizirana velika kreacija! - zaključio je Rem.