Magazin
TEMA TJEDNA: PREDIZBORNA ANKETNA ISTRAŽIVANJA (I.)

Predizborne ankete: Od objektivne prezentacije do propagandne manipulacije
Objavljeno 9. studenog, 2019.
Nemilosrdna borba za glasove: Zlouporabe u ispitivanju i kreiranju javnog mišljenja

Jedan od svakako najvažnijih političkih događaja ove godine, nakon europskih izbora, jesu i oni predsjednički. Na izbore ćemo potkraj godine, a predsjednički izbori bit će i dobar uvod za parlamentarne koji su na rasporedu sljedeće godine.

U izbornoj utrci za Pantovčak sve je više kandidata, ali i jača interes javnosti te su i brojne ankete trenutačnih preferencija hrvatskih birača sve učestalije. Tako se tijekom i ove kampanje, kao i pred svake izbore, nižu objave rezultata predizbornih anketa različitih agencija koje se bave istraživanjem raspoloženja javnog mnijenja. No, statistike pokazuje da rijetko koja predizborna anketa na kraju bude posve točna te se konačni potvrđeni rezultati više ili manje razlikuju od rezultata obznanjenih ranije, na temelju ispitivanja javnosti glede sklonosti birača pojedinim kandidatima ili strankama. Pritom je, naravno, važno znati kako sklonosti birača pojedinoj opciji nisu iste kad se ankete rade godinu dana prije izbora, ili pak mjesec ili tjedan dana do izbora. Uglavnom, koliko god predizborne ankete bile objektivne, uvijek je moguća i manipulacija kod istraživanja i objavljivanja rezultata, pa nije za čuditi da neke stranke i neki mediji često koriste frizirane analize da bi, prema svojoj volji, poslali poruke drugim političkim strankama. Osim toga, moguće je da se rezultati takvih anketa koriste na agresivan način, da bi se neopredijeljeni glasači zainteresirali za favorite koje se forsira.

SLOVAČKI POUČAK
Mogu li dakle predizborne ankete u političkoj borbi za glasove biti učinkovito oružje, ili se njihov utjecaj precjenjuje? Jesu li i koliko pouzdane? Mogu li dovesti do kontraproduktivnih učinaka, i ima li smisla manipulacija njihovim rezultatima? Pitanja su to koja se nameću uzimajući u obzir dosad viđeno na prijašnjim izborima te činjenicu da će još više od godinu dana (do parlamentarnih izbora), biračima i više nego inače biti servirani različiti rezultati različitih anketa, a da pozadina ipak ne krije pokušaj manipulacije, premda ni to ne treba isključiti. Nadalje, rezultati anketa uvijek su atraktivna i popularna tema, pa su i birači bombardirani rezultatima rejtinga pojedinih stranaka i političara. A koji je cilj toga, i ima li javnost uvijek uvid u cijelo istraživanje, uključujući metodologiju i reprezentativnost uzorka te kakva je interpretacija dobivenih rezultata, pitanja su koja također zahtijevaju odgovore potrebne da bi se rezultate provedenih anketa moglo pravilno tumačiti i uspoređivati.

Uglavnom, sa svakim novim izbornim ciklusom u Hrvatskoj dolazi i nesmiljena predizborna kampanja, a sa svakom kampanjom i potencijalna ili stvarna mogućnost manipuliranja predizbornim anketama. Iako su ankete strogo mjerljive - točno se zna broj anketiranih, njihovi odgovori o političkim preferencijama i postotci koji iz njih proizlaze - nakon što prođu medijsku "preradu" one nerijetko postaju prava zbrka u kojoj svatko rezultate tumači prema svojoj volji i interesu. Jednostavnije rečeno, predizborne ankete ubojito su političko oružje!

Stoga je, prihvaćajući takva i slična tumačenja, slovačka vladajuća ljevičarska stranka Smer progurala nedavno u parlamentu zakon kojim se produžuje zabrana objave predizbornih anketa s 14 na 50 dana uoči izbora, što je jedno od najdužih razdoblja u svijetu. Samo Kamerun i Tunis imaju duže razdoblje zabrane. Autori zakona iz Smera kažu da im je cilj zaštititi birače od dezinformacija kako bi oni svoje odluke mogli temeljiti na stranačkom djelovanju i programima. "Političke partije koriste ankete kako bi utjecale na javno mnijenje, zbunjujući birače", navodi se u zakonu. U svijetu je praksa pak različita, od potpunih zabrana bilo kakvih anketa u totalitarnim sustavima, do potpuno liberalnih rješenja. Druga su krajnost Sjedinjene Američke Države u kojima nema nikakvih zabrana i ograničenja, pa se i na dan održavanja izbora provode i objavljuju rezultati predizbornih i izlaznih anketa. Stoga je, primjerice u Južnoafričkoj Republici moratorij na snazi čak mjesec i pol prije izbora, u Luksemburgu mjesec dana, u Argentini, Brazilu i Italiji 15 dana, u Poljskoj 12, u Mađarskoj osam, Češkoj sedam, a u Španjolskoj šest dana prije izbora.

U Hrvatskoj dosad nije regulirano vrijeme zabrane (osim na dan izborne šutnje i dan samih izbora), što prema nekima i nije toliko presudno. Drugo je mišljenje da je nekakva regulativa ipak potrebna jer, primjerice ni jedna predizborna anketa nije pogodila ishod svibanjskih izbora za Europski parlament, a neki su se u procjenama baš gadno preračunali. Promašile su čak i izlazne ankete koje su HDZ-u namijenile pet mandata, a SDP-u samo tri. Dakle, sve agencije koje su predviđale rezultate (tri ankete i jedno istraživanje) promašile su u procjenama. Agencije Ipsos, Promocija i tvrtka Oraclum predvidjeli su s većom ili manjom pogreškom pobjedu HDZ-a te prolaz SDP-a, Živog zida, Amsterdamske koalicije i Mosta te potop liste Mislava Kolakušića, što se baš i nije dogodilo.

No pogreške u predviđanjima izbora normalna su stvar kako u Hrvatskoj, tako i vani. Godina koja će biti upamćena prema najluđim pogreškama u anketama je 2016. Te godine na parlamentarnim izborima predviđala se pobjeda SDP-a, no HDZ ih je potukao. Još su gore pogriješile ankete uoči predsjedničkih izbora u SAD-u koje su kandidatkinji demokrata Hillary Clinton predviđali uvjerljivu pobjedu nad Donaldom Trumpom. Isto tako, u rujnu 2014. godine, Ivo Josipović je ispred tadašnje prve pratiteljice, Kolinde Grabar-Kitarović, prema brojkama iz anketa bio gotovo dvostruko udaljeniji. U prosincu je održan prvi krug izbora. Josipović je dobio 1,24 posto glasova više od Grabar-Kitarović. U drugom je krugu - izgubio!

Bilo kako god, objavljivanje posve krivih "rezultata", prema navodima stručnjaka može biti vrlo opasno za demokraciju, između ostaloga, i zbog toga što mnogi odustaju od izlaska na birališta, ili od svog prvog izbora, ako im ankete sugeriraju da njihov favorit nema šanse prijeći izborni prag, što potpuno iskrivljuje volju birača. Ozbiljni mediji stoga bi se trebali zahvaliti agencijama koje donose pogrešne predizborne prognoze, a građani bi trebali prestati obazirati se na te manipulacije. No, jesu li promašaji slučajni? Možda i nisu, jer tu sad možemo uključiti i "teoriju urota", ili "praksu urota" prema kojima iza svega stoje interesi moćnika poput Georgea Sorosa i nekih ljevičarskih mainstream medija, pa se i kroz takvu, navodnu ili nenavodnu, manipulativnu opciju mogu iščitavati neke predizborne ankete.

MANJAK PRECIZNOSTI
Dragan Bagić, profesor s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, objašnjava zašto dolazi do razlika između nekih predizbornih anketa i konačnih rezultata izbora. Napominje kako na rezultat anketa utječe nekoliko čimbenika te da nije lako uspoređivati ankete jedne agencije s rezultatima ankete druge agencije. Veća je vjerojatnost, kaže Bagić, da će telefonska anketa biti s većom pogreškom, jer je i veća mogućnost odbijanja sudjelovanja. "Pitanje je i kako se računaju glasovi onih koji se ne žele izjasniti, ili onih koji su neodlučni, izbacuju li se potpuno iz ankete, ili se ti glasovi preraspodjeljuju. Opet, i ta se preraspodjela može raditi na temelju različitih svjetski priznatih metoda. Također i način formuliranja pitanja može utjecati na neodlučne. Bitno je i vrijeme kad se radi predizborna anketa. Kod telefonskih anketa taj broj neizjašnjenih je mnogo veći, i to je zapravo velik problem i kod svih ostalih država, a ne samo Hrvatske. Zbog toga se rezultati po agencijama ne mogu uspoređivati jer nisu potpuno iste metodologije. Kad uzmete to u obzir i pogreške uzorka, onda vidimo da rejtinzi i nisu previše različiti", objašnjava Bagić te napominje kako ni jedno takvo istraživanje nije dovoljno precizno da bi se moglo predvidjeti tko će dobiti izbore.

Prof. dr. Ivan Rimac, s Pravnog fakulteta u Zagrebu, koji se također znanstveno bavio istraživanjem javnog mnijenja o društvenim i političkim procesima u Hrvatskoj, kaže: "Ako su ankete slične i daju unisone rezultate, više utječu na odaziv nego na to kako se ljudi ponašaju na biralištima. Moguće je da dođe do demotiviranosti onih građana koji podržavaju ili simpatiziraju političku grupaciju kojoj ankete ne daju velike šanse. Motivacija raste ako istraživanja pokazuju da je izborna bitka neizvjesnija. Ako je neka stranka uvjerljivo vodeća, već na toj razini smanjuje se interes za izbore. I oni koji podržavaju ‘pobjednike’ smatraju da njihovi ionako pobjeđuju. A oni drugi, čije opcije gube, demoralizirani su jer smatraju da neće uspjeti utjecati na rezultat", komentira dr. Rimac.

Sve u svemu, jasno je da predizborna istraživanja, odnosno predizborne ankete koje rade za taj posao kompetentne agencije, pružaju određenu sliku raspoloženja javnosti, ali prema tumačenjima mnogih stručnjaka ipak ne utječu presudno na izbore koji su, na kraju krajeva, jedina relevantna anketa. S medijima je druga stvar, njihova uloga osim objektivnog prenošenja rezultata anketa može biti i manipulativna, ovisno kojoj se političkoj opciji daje podrška, na čijoj se promociji radi, a time i na komunikacijskoj propagandi. Ali to je već druga, i duža priča...

Piše: Damir GREGOROVIĆ
Vrte se milijuni eura
U Hrvatskoj se, prema procjenama, u istraživačkoj industriji na godinu vrti 15 milijuna eura. U deset do petnaest agencija radi između 300 i 400 zaposlenika te 1000 vanjskih suradnika i anketara. Kratka telefonska istraživanja sa samo nekoliko pitanja mogu stajati svega 20.000 kuna, a terenska istraživanja koja se rade u svakoj izbornoj jedinici na uzorku od 4000 ispitanika mogu stajati do 300.000 kuna. Agencije se zbog ugleda na tržištu trude biti što preciznije u predizbornim istraživanjima, ali političari, mediji i analitičari često namjerno, ili nenamjerno, pogrešno interpretiraju i predstavljaju rezultate, smatraju i sociolozi s Filozofskog fakulteta Benjamin Čulig i Dragan Bagić.

ANA TKALAC VERČIČ

ODNOSI S JAVNOŠĆU NISU ISTO ŠTO I ODNOSI S MEDIJIMA

 

Knjiga "Odnosi s javnošću" iz 2016., autorice prof. dr. sc. Ane Tkalac Verčič, prvo je izdanje takve vrste u Hrvatskoj koje objedinjuje praktično i teorijsko znanje i ima status sveučilišnog udžbenika.

Možete li nam reći o toj knjizi nešto više, koliko je ona i danas aktualna?

- Knjigu sam pisala gotovo dvije godine. Osjećala sam veliku odgovornost, jer sam imala ambiciju dati sveobuhvatan pregled cijelog područja. Znala sam da će to biti prvi udžbenik tog tipa i da će ga koristiti i studenti, ali i moji kolege iz prakse. Željela sam napisati knjigu koja će biti dovoljno pitka da studenti budu zadovoljni, ali i dovoljno potkrijepljena teorijom da ju mogu koristiti i praktičari kojima je to potrebno. Pokušala sam studentima približiti područje i kroz 15 studija slučaja čiji su autori najbolji hrvatski komunikacijski stručnjaci. Oni su predstavili neke svoje dobre poslovne priče, ali i sebe, odgovarajući na pitanja o profesiji koja su im postavili moji studenti. Nije lako napisati knjigu za različite publike, no ja sam ipak pokušala.

Dodatno, odnosi s javnošću izrazito su lokalna disciplina. Ova je knjiga pisana za hrvatske komunikacijske stručnjake, no moram reći da je prevedena i na slovenski jezik, pa sam ponosna na njezinu međunarodnu karijeru. Izišla je prije tri godine, što za život udžbenika ovog tipa nije tako davno. Zato je, nadam se, i danas aktualna.

RAZLIČITI POJMOVI
Kad smo kod odnosa s javnošću, koliko u RH pratimo svjetske trendove i s kojim se problemima u tom području suočavamo?

- Već godinama govorim kako odnosi s javnošću nisu odnosi s medijima. Iako to stručnjaci za odnose s javnošću naravno znaju, klijenti od njih često očekuju uglavnom upravo to. I to odnose s medijima na najbanalnijoj razini. Povremeno neki klijenti žele i pomoć u kriznim situacijama. No razumijevanje toga što odnosi s javnošću doista jesu i kako sve mogu pomoći organizacijama je još nedovoljno. Primjerice, područjem kojim se trenutačno najviše bavim, internom komunikacijom i upravljanjem markom poslodavca, najbolje mogu upravljati upravo PR-ovci. No, klijenti to ne traže, a ni sami PR-ovci dovoljno ne inzistiraju na svojoj ekspertizi u tom području. Tako da bih zaključila da je najvažniji zaostatak koji imamo za svjetskim trendovima nedovoljna obrazovanost naručitelja o tome što sve odnosi s javnošću jesu i mogu. A napredak u tom području je u rukama upravo samih stručnjaka za odnose s javnošću.

Odnosi s javnošću i politika (političari), kakvo je tu stanje u svijetu i kod nas, posebno danas, u vremenu globalne umreženosti, digitalizacije...? Vidimo da Trump ne može bez Twittera...

- Političari svugdje u demokratskim društvima žive na visoko konkurentnom tržištu. Moraju se svim alatima boriti za glasove birača. I rade to na različite načine. Digitalni mediji su omogućili bržu i izravniju komunikaciju svakog političara s njegovom ili njezinom publikom. Postoje neki političari koji to jako dobro razumiju i koriste, no naravno i oni koji se u tome uopće ne snalaze. Trump možda i nije sasvim tipičan primjer, jer on osim odličnog pogađanja onoga što njegovi glasači žele čuti, ima i potpuno kaotičan i nefiltriran pristup komunikaciji. Uvijek djeluje kao da nije razmislio prije nego što je nešto izgovorio ili napisao. A Twitter je mreža koja mu nudi odličnu platformu za upravo takav tip komunikacije. U Hrvatskoj postoje primjeri nekih političara koji dobro „osjećaju“ društvene mreže (ponajprije Facebook), no većina ima ukočen i indirektan nastup. No, i to će se uskoro promijeniti, jer će nove generacija glasača natjerati političare na promjene u korištenima kanalima i stilu.

PRIGODNI UZORCI
Možemo li u kontekstu odnosa s javnosti, u komunikacijskom smislu promatrati i predizborne ankete koje rade specijalizirane agencije? Mediji se svako malo pozivaju na ankete za koje tvrde da su prave, realne i objektivne...

- Kao prava profesorica, naravno vjerujem u mjerenja, istraživanja i ankete. No kada je riječ o predizbornim anketama postoje neki potencijalni problemi. U posljednjih nekoliko godina agencije koje provode takva istraživanja unaprijedile su metodologiju i mogu isporučiti gotovo potpuno precizna predviđanja potencijalnih izbornih rezultata. No, takve ankete su vrlo skupe, jer se analize moraju provoditi po izbornim jedinicama, slijedeći nacionalno reprezentativne uzorke. Dodatno, najpreciznije rezultate daju osobna ispitivanja. Takav tip istraživanja ne provodi se često, jer si ga naprosto malo klijenata može priuštiti. Ono što se češće pojavljuje u medijima su istraživanja na manjim, prigodnim uzorcima, koja mogu dati neku indikaciju, no nepreciznu. Zato takve rezultate uzimam s određenom dozom skepse.(D.J.)

SEAD ALIĆ

KROZ RUPE IDEALA PROPADAMO U STVARNOST

 

Ono što je nastalo kao sredstvo koje bi trebalo informirati, zabaviti i obrazovati, a riječ je o medijima, postalo je sredstvom zavođenja i manipuliranja. Politika, koja bi trebala biti horizont sučeljavanja ideja za kvalitetnije, uljuđenije društvo, dakle za opću dobrobit - postala je instrumentom interesnih grupa koje se skrivaju iza kulisa takozvanih izbora.

TOKSIČNO VRIJEME
Političke kampanje koje bi razumnim građanima trebale podastrijeti ideje političkih stranaka, postale su kampanje proizvodnje zaborava, proizvodnje navijačkih strasti, proizvodnje mržnje prema drugima i različitima. Izbori su postali takozvani jer na njih izlazi sve manje ljudi, a i oni koji izlaze manipulirani su medijima koji, u najvećem broju slučajeva, odrađuju prljavi posao fotošopiranja svijesti građana pretvorenih u potrošače medija. Nažalost, tako nije samo u Hrvatskoj.

Čovjek je razvijao medije s nerazumnom nadom da će sučeljavanjem ideja objavljivanih u samim medijima - istina isplivati na vidjelo. Nije bio svjestan da je u prirodi svakog medija sklonost zavođenju, odnosno da svaki medij može biti iskorišten za manipuliranje. Razvijali smo otrove ne razmišljajući o protuotrovima. Mediji su razvijali nuklearnu dimenziju snage, a mi nismo razmišljali kako izići na kraj s medijskim nuklearnim otpadom.

OPRAVDANJE
ZA JEDNOUMLJE
Danas taj otpad u pravilu bira predsjednike država, razvija tehnike širenja govora mržnje, proizvodi ili nastavlja oružjem vođene ratove. Magla mulja prestala se sramiti i sada traži zadovoljštinu za dugo izbivanje iz javnog života. Nema dana kad neka nova glupost ne smulja način dolaska do pet minuta toliko željene medijske slave. Riječju, nalazimo se u tako dubokoj krizi da nam je ona postala normalnom.

Desetljećima je u ideološki odgajanim seljacima i građanima Jugoslavije oblikovana svijest jednoumlja. Totalitarna ideja jedinstva nacije, države, vođe, krvi i tla, izrodila je na tragu starog jednoumlja - novu vrstu komunizma. Rođena je nova paradigma: idol komunizma zamijenjen je idolom samostalne države. Samostalnost države postala je sveta na isti način na koji je svet bio komunizam u "brdovitoj zemlji na Balkanu". Paralele bi se mogle nizati. Najvažnija bi vjerojatno bila ona da su obje svetosti očekivale, odnosno očekuju bezuvjetnu ljubav, ali da je nisu uzvraćale, odnosno da je ne uzvraćaju. Bar kada je o nama, običnim ljudima riječ.

No iznenađuje što je radikalnost "novih komunista" veća i razornija od onih starih. Stari su se, naime, donekle i sramili svojih ideoloških pretjerivanja. Novi komunisti nisu tako nesavršeni - ne srame se ničega jer su oni, za razliku od starih, svoj komunizam (u obliku samostalne države) ostvarili. I ne samo to. Novim komunistima nisu potrebni narodni heroji. Generali rata postali su generali mira.

Novom jednoumlju ne smeta ni višepartijski sistem. Stvoren je dovoljan broj levijatanskih komiteta (općina i županija, nadzornih odbora i povjerenastava za ovo ili ono) u kojima rade ideološki osposobljeni novi komesari (birokratski Levijatan hrani sam sebe). Uz njihovu potporu i brojnost, druge su partije samo opravdanje za jednoumlje.

I nije važno rade li ti novi komesari u skladu sa zakonom. Pozivaju se na prvorođenoga bivše partijske hijerarhije koji ni sam zakone nije smatrao svetom kravom. Jedini je problem što je iznimka postala gotovo pa pravilo. Lokalni šerifi danas rade što hoće, a odgovaraju jedino ako ih se odluči maknuti. Tada proradi "istraživačko novinarstvo" i odjednom se sve zna! Tj. zna se sve. Tj. zna se.

Sjećam se davnih vremena "birokratskog antisocijalizma" kada smo potpisivali peticiju protiv famoznog članka 133, koji se odnosio na "verbalni delikt". Imali smo osjećaj da radimo nešto što bi moglo iz temelja promijeniti stvari. Tko je mogao zamisliti da će doći ideolozi koji će se tom inicijativom okoristiti. Verbalni delikt je istina ukinut, ali je omča oko vrata novinara i medijskih nakladnika stegnuta. Danas živimo u vremenu bez verbalnog delikta, ali svi koji javno obznanjuju svoje misli, stavove, ideje - moraju misliti o tome mogu li te riječi braniti, ne u javnoj polemici, nego na sudu.

POTEMKINOVA SELA
Utoliko su sve krađe o kojima se piše pred izbore zapravo sitne, zanemarive i bježanje od važnih tema. Nama je ukradena mogućnost gradnje uljuđenoga društva. Sprega politike, sudstva, javnog servisa i svih razina izvršne vlasti vir je koji u crnu rupu potapa svaku nadu da bi imalo smisla govoriti. Ukraden nam je smisao govora jer je danas ponovno na djelu besmisao ponavljanja ideoloških floskula. Samo što se danas komunisti ne natječu tko je veći komunist, nego se novi komunisti natječu tko je veći nacionalist.

Ponovno je nemoguće načelno govoriti o stvarima, jer to podrazumijeva i kritiku, a kritika samo prokazuje kritičara kao protivnika krvlju izborenog novog komunizma. Nema više polemika, pravih diskusija, nema argumenata. Glumci na javnom servisu glume intelektualce. Glumci u Saboru glume političare. Glumci u sudnicama i sličnim institucijama glume pravosudnu vlast. Kako onda očekivati od ljudi medija da ruše Potemkinova sela kad iza svake srušene kulise u pričuvi stoji deset novih.

Nažalost, jedino tako. Loša strana i starog i novog komunizma je u tome što svoje poslušnike slažu kao domino-kocke. Svi su uvezani. Domino-efekt koji će uslijediti nakon nekog dovoljno snažnog okidača vratit će ih novom procesu sazrijevanja. No ključno je pitanje hoće li biti ljudi koji nisu bili ni stari, a nisu ni novi komunisti. Ako njih nema, onda treba uzeti svjetiljku u ruke i krenuti u potragu za njima.

Piše: Sead ALIĆ
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

EKSKLUZIVNO: PROF. DR. SC. ANITA PAVKOVIĆ, EKONOMSKI FAKULTET U ZAGREBU

Stoljetna povijest neće se izbrisati: Banke će opstati, ali prilagođene modernom dobu!

2

ARAPSKE SJENE NAD EUROPOM

Usred zime treći val proljeća

3

TEMA TJEDNA: 45 DANA DO PREDSJEDANJA VIJEĆEM EU-A (II.)

Jadranka Polović: Ne možete živjeti mirno ako vam se susjedi tuku