Osim čitatelja fanova i najpoznatiji autori ovoga žanra, kao što su Mark Edwards ili David Jackson, slažu se da je njihova kolegica Angela Marsons napisala još jedan sjajan psihološki triler. Njihove ocjene o vrijednosti toga romana, uostalom kao i kritičke prosudbe pojednih blogera, uglavnom su hvalospjevi tipa "izvrsno", roman treba "svakako pročitati" jer je riječ o "zapanjujućem ostvarenju" koje se guta "u jednom dahu", nakon kojeg se nužno mora popiti smirujuća šalica čaja.

I u "Izopačenim igrama", kao u njezinu fascinatnom prvijencu "Nijemi vrisak" (oba izdanja Mozaik knjiga, Zagreb), glavni lik je neponovljiva inspektorica Kim Stone, koja je, uz velike napore, uspjela ovladati većinom svojih traumatičnih iskustva, od nesretnog gubitak brata do teške psihičke bolesti majke i drugih nevolja iz svoje ne baš sretne prošlosti. No u romanu "Izopačene igre" inspektorica Kim Stone uspijeva riješiti dva posvema nepovezana slučaja. Jedan je slučaj onaj krajnje uvrnute psihijatrice Alexandre/Alex Thorne, nevjerojatne manipulatorice, koja vrlo spretno manipulira svojim klijentima/pacijentima tako što ih u povjerljivim seansama vješto navodi/potiče da čine najgora moguća zlodjela. Tako će jedna klijentica ubiti svoga bivšeg silovatelja, a jedan drugi klijent bit će naveden da ubije vlastitog brata i bivšu ženu. Radi se o klasičnoj osveti, jer mu je brat preoteo i ženu i kćer. No pravi klimaks romana sam je njegov kraj, u kojem psihijatrica Alex uspijeva navesti majku da ubije/uguši vlastito dijete! Naravno, nitko od tih ranjivih osoba (silovane djevojke, prevarenog muža, bolesne majke...) uopće nije svjestan svojih postupaka, oni zapravo ne znaju što čine.

Drugi slučaj je slučaj pedofilije unutar obitelji, gdje majka nema pojma što joj suprug, i ne samo suprug, čini s vlastitom djecom:

"Oči su joj stale sumanuto strijeljati posvuda, samo kako ne bi morala uzvratiti pogled Kim.

- Kunem vam se, nisam znala.

Kim se nagnula naprijed, izraz Daisyna lica bio je još uvijek svjež u njezinom sjećanju.

- Lažljivo kujo! Znala si. Majka si im, a dopustila si da im to napravi. Nadam se da nećeš spoznati trenutka mira do kraja svoga prokletog, bijednog života.

Bryant se stvorio pokraj nje.

- Šefice... (...)

Pogledala je preko Bryantova ramena, ravno u oči muškarca odgovorna za to što dvije djevojčice nikada neće promatrati svijet onako kako bi trebale. Sve drugo u kući iznenada je izblijedjelo. Na nekoliko trenutaka preostali su samo njih dvoje", piše Marsons na 11. stranici ovog uistinu dramatičnog romana.

I više sam nego siguran kako, da kojim sretnim slučajem može pročitati ovaj roman, slavnom psihoanalitičaru, bečkom profesoru S. Freudu, koji je svima otkrio postojanje onoga "nesvjesnog" u nama, nakon toga čina ne bi bilo svejedno, jer vjerojatno nikada nije mogao ni pomisliti da bi netko, u nekoj budućnosti, mogao biti toliko izopačen i njegovu psihoanalizu iskorstiti, zloupotrijebiti na tako nečastan način. No u današnjem svijetu očito je sve moguće, pa u vremenu poremećenih vrijednosti postoji velika vjerojatnost da se jedna krajnje benigna metoda liječenja, koja se sastoji od iskrenih i duboko povjerljivih razgovora između psihoanalitičara i klijenta/pacijenta, na najgori mogući način zlouporabi. I ovo je roman upravo o jednoj tako užasnoj i nevjerojatnoj zlouporabi od onih, psihijatrice Alex, koji bi pacijentu/klijentu/Ruth, Jessici... trebali, prije svega, pomoći u prevladavanju njihovih traumatičnih situacija, kako se nositi s negativnim situacijama/stanjima (život nakon silovanja, rastave braka, bolesti...) u svakodnevnom životu:

"Shane, to sam ja, Alex. Što se dogodilo?

Pazila je da ga slučajno ne dodirne. Shane se grozio bilo kakvog fizičkog dodira. Ostao je šutke.

Odmahnuo je glavom, a ona ga je poželjela odalamiti. Bilo je dovoljno loše što su je izvukli iz postelje kako bi se bavila hrpom neprilagođenih kretena, no ovaj mutavi idiot uistinu je kušao njezino nipošto neiscrpno strpljenje do krajnjih granica.

- Shane, ako ne budeš razgovatao sa mnom, policija će...

- Noćna mora - prošaputao je. Alex se nagnula prema njemu.

- Imao si noćnu moru i Malcolm te probudio, a ti si mislio da je on tvoj ujak?

Shane ju je pogledao po prvi put otkako je došla. Lice mu je bilo blijedo, a obrazi zamrljani suzama koje su mu klizile niz obraze. O, kako muževno, pomislila je.

- Dakle, probudio si se i pomislio da te došao ponovno silovati? (...)

- To znači da si nakon prvog udarca morao shvatiti da ne tučeš svojeg ujaka. Morao si vidjeti da je u pitanju Malcolm. Zašto si ga nastavio udarati?

Već je znala odgovor na svoje pitanje, kao i to da nije u interesu da se policija upetlja u sve. Shane je bio toliko glup da bi im izbrbjao i priznao - sadržaj razgovora koji je vodila s njime, svoju zbunjenost. Čak i natruhe sumnje u njezine postupke, koliko god neznatna bila, mogla bi sve dovesti u pitanje." (str. 64-65)