U svom znanstvenom radu otprije šest godina - Neproduktivna ravnoteža moći: zašto nema kompromisa "socijalnih partnera" u Hrvatskoj i zašto je malo vjerojatno da će ga uskoro biti, dr. sc. Dragan Bagić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu umnogome je predvidio ovo što se danas događa, između ostalog situaciju u kojoj su sindikati osnovnih i srednjih škola u štrajku jer s Vladom RH ne mogu postići dogovor oko usklađivanja povećanja plaća i koeficijenata.

U svezi s temom Vašeg rada koji sam spomenuo, kako tumačite aktualni štrajk sindikata školstva i izostanak dogovora s Vladom?

- Mislim da teza o "neproduktivnoj ravnoteži moći" i dalje vrijedi. Naime, glavna ideja u pozadini te teze jest da socijalni partneri (sindikati i poslodavci) te politička elita ne uspijevaju doći do konstruktivnog dijaloga kroz koji bi kompromisno, a uzimajući u obzir interese cjeline, riješili sporna pitanja. Umjesto tog konstruktivnog dijaloga događaju se stalni sukobi većeg ili manjeg intenziteta. Budući da svaki od aktera ima određenu moć, oni ju koriste u negativnom smislu - da bi blokirali nastojanja i planove drugih aktera. Mislim posljednjih nekoliko godina, od kada sam napisao taj rad, imamo puno novih primjera koji to potvrđuju. Dobar primjer je mirovinska reforma. Vlada je inicirala mirovinsku reformu, u tom procesu je pregovarala sa socijalnim partnerima, ali nije uspjela ili htjela naći kompromisno rješenje, da bi na kraju nakon uspješne referendumske inicijative morala potpuno reterirati. U tom reteriranju je onda morala dodatno popustiti i poslodavcima (oko propisane dobi za prisilno umirovljenje). I štrajk obrazovnih sindikata se može promatrati u tom ključu. Sindikati provode snažan pritisak na Vladu, ona, umjesto da pregovara s njima, nudi rješenja koja su možda u konačnici skuplja.

Kad smo kod aktualnosti, vidjeli smo i glazbeni performans na Markovu trgu. Koliko je taj i takav, ali i ukupni aktivni sindikalizam poprimio i obrise populizma i demagogije?

- Ne bih rekao da je to populizam i demagogija. To je naprosto prosvjedni folklor. Svaka prosvjedna akcija ima neki "folklorni" element, neke pjesme, poklike, duhovite i provokativne transparente … To je, dapače, nužno da bi takva akcija imala uspjeha.

Može li se govoriti o određenom buđenju sindikalne scene nakon godina slabe ili nikakve aktivnosti? Vidimo da su prikupili velik broj potpisa za referendum vezan oko rada do mirovine, a sad su pokrenuli štrajk u školama...

- Ne bih rekao da možemo govoriti o nekom posebnom buđenju. Normalno je da aktivnost i mobilizacija nije konstantna nego je "točkasta". Prvo, nemoguće je osigurati visoku razinu mobilizacije članstva i aktivnost cijelo vrijeme. To ni jedan društveni pokret ili interesna skupina ne može. Drugo, sindikati reagiraju na političke cikluse, odnosno cikluse nekih reformskih aktivnosti i inicijativa vlasti. Kada vlasti pokušavaju provesti neke reforme, što ovisi o dinamici političkih, ali i ekonomskih, ciklusa, to onda provocira aktiviranje i mobilizaciju sindikata. U posljednjih deset godina, od početka ekonomske krize, sindikati su vrlo aktivni i uspješni u blokiranju niza inicijativa različitih vlada.

Možemo se sjetiti onog pokušaja izmjene Zakona o radu Vlade Jadranke Kosor, kada su isto referendumskom inicijativom sindikati to uspjeli spriječiti. Pa ste onda u vrijeme Milanovićeve vlade imali dvije takve akcije, oko outsourcinga pomoćnih poslova u javnim službama te monetizacije autocesta. Sada imate mirovinsku reformu. Dakle, tu vidimo nekoliko slučajeva uspješne mobilizacije sindikata protiv reformskih inicijativa različitih vlada. Očito je da sindikati imaju određenu društvenu i političku moć u Hrvatskoj, što je suprotno nekom uvjerenju koje se javlja u dijelu javnosti da su nemoćni i bez utjecaja. Moglo bi se reći da su se sindikati u posljednjih desetak godina nametnuli kao jedan od najmoćnijih društvenih aktera, vjerojatno odmah iza udruga branitelja. I poslodavci imaju određenu moć i utjecaj, pogotovo neki, no mehanizmi njihova utjecaja su manje vidljivi, jer se ne temelje na masovnoj mobilizaciji.

Gledajući ne samo na stanje danas, nego i unatrag, u prošlost, uvijek je bilo problema između sindikata i vlade (vlada), burnih prosvjeda i pokušaja da se štrajkovima riješe nesuglasice oko primjerice zakona o radu, plaćama, koeficijenata složenosti poslova i svega drugoga. Koliko je svemu tome pridonosio i izostanak nekih većih, sveobuhvatnijih reformi?

- Neosporno je da su Hrvatskoj potrebne značajne reforme u različitim sektorima. No iskustvo posljednjih 10, ali i posljednjih 20 godina pokazuje da te reforme nije moguće provesti bez konsenzusa kako među ključnim političkim akterima tako i političkih elita s ključnim društvenim i interesnim skupinama. Naime, svi pokušaji reformi su ili bili blokirani ili pak "poništeni" od strane druge političke garniture promjenom vlasti. Čini mi se da je bit problema u neodgovornosti svih elita, ne samo političke. Zbog toga i imamo jačanje populističkih političkih alternativa, čija je glavna poruka "svi su isti i jednako loši." Oni sebe onda nude kao spasitelje, koji će preuzeti sve političke funkcije… što je, naravno, opasno.

Ukupno uzevši, mnogi ističu kako opada utjecaj sindikata u suvremenome društvu? Je li i koliko je to rasprostranjena pojava u svijetu?

- Sindikalni pokreti jesu u krizi već 40-ak godina u gotovo svim državama svijeta u kojima su imali neku ulogu. Ta kriza se očituje u tri osnovna pokazatelja:

1) smanjenje broja članova, odnosno smanjenje sindikalne gustoće - što je udio članova sindikata u ukupnom broju zaposlenih;

2) smanjenje utjecaja sindikata na prava radnika i radne uvjete kroz smanjenje važnosti kolektivnog pregovaranja;

3) smanjenje utjecaja sindikata na javne politike i vlasti kroz distanciranje političkih elita (primarno lijevih, ali i desnog centra) od sindikata.

No, taj opći trend je ipak jako različit u različitim dijelovima svijeta. U skandinavskim državama je utjecaj sindikata i dalje izuzetno velik i oni su i dalje izrazito moćan i značajan akter, iako danas nešto slabiji nego što je bio prije 30 ili 40 godina. S druge strane, u istočnoj Europi sindikati su kroz proces tranzicije gotovo potpuno nestali i izgubili gotovo svaku moć i utjecaj. Od tog pravila izuzetak su donekle Slovenija i Hrvatska, te u manjoj mjeri Rumunjska. (D.J.)