Kvalifikacije za Euro 2020. ušle su u sam finiš, a Hrvatska i dalje nema potvrđenu kartu za plasman. Očekivalo se kako će se to dogoditi u listopadskom paketu kvalifikacijskih susreta, ali naša je reprezentacija još jednom ostala vjerna sebi i svojim navikama. Zakompliciraj situaciju što je moguće više. Opet je Hrvatska odigrala dva različita susreta u tri dana. Takav je ritam obilježio cijeli kvalifikacijski ciklus. Jedna dobra pa jedna blijeda partija i zato iznad našeg plasmana na europsku smotru još uvijek stoji upitnik. Ne veliki, ali upitnik koji ne dopušta opuštanje.

Izbornik Zlatko Dalić bio je namrgođen nakon remija u Cardiffu. Vjerojatno ne toliko zbog rezultata, koliko zbog načina na koji je igrala naša reprezentacija. Opet smo bili rezervirani, nedovoljno odlučni u napadačkim akcijama, a ovisnost kvalitete naše igre o Luki Modriću sad je već poprimila zabrinjavajuće razmjere. Kapetan je još uvijek jedan od najboljih veznjaka na svijetu, ali on ne može sve vući sam, a pomoć suigrača nije mu uvijek na potrebnoj razini. Čak je i sam Modrić nakon Cardiffa ustvrdio: "Igramo previše ziheraški." No nitko nije pružio objašnjenje zašto je to, pobogu, tako. Sto puta smo se dosad opekli zbog takvog pristupa i još nam nije dosta. Za reprezentaciju ugleda koji uživa Hrvatska poraz u Budimpešti te remiji u Bakuu i Cardiffu čisti su promašaji koji su se dogodili samo zato što se kalkuliralo. U sve te tri utakmice Hrvatska je povela pogotkom postignutim u prvih deset minuta susreta, a nakon toga je nestala s terena. Zašto? Izbornik pokušava slati umirujuće poruke jer još uvijek smo vodeći u skupini, posljednji susret igramo kod kuće sa Slovačkom i perspektive su nam dobre. Međutim, kakve su garancije da ćemo pobijediti Slovačku? Nikakve. U jednoj utakmici toliko toga može krenuti po zlu i zato nikada nije pametno konačnu odluku ostavljati baš za kraj. No Hrvatska uživa u takvim fabulama kada su kvalifikacije u pitanju. Rijetko kada smo plasman na velika natjecanja ostvarivali prije posljednjeg kola. Dogodilo se valjda samo triput (1996., 2006. i 2008.). Sve ostalo rješavali smo ili u posljednjem kolu ili u dodatnim kvalifikacijama. Najčešće jer smo vječno kalkulirali. Zbog kalkuliranja smo i propustili dva velika natjecanja (Euro 2000. i SP 2010.) i, gle čuda, u oba smo navrata igrali posljednji susret kod kuće i okliznuli se. Jednom protiv Jugoslavije, a jednom protiv Ukrajine. Oba je puta bilo 2:2. Sada smo u situaciji da nam i remi sa Slovačkom jamči odlazak na Euro, ali nećemo valjda opet pričati o tome. Dovoljan je, ali ne i konačno dobar. Hrvatska, kao doprvak svijeta, čime se stalno volimo kititi, mora stalno pokazivati autoritet. Onako kako je to napravila u Trnavi protiv Slovaka. E, tada nismo poveli na početku. Morali smo gaziti cijelu utakmicu i na koncu smo baš pregazili te Slovake koji će za nešto manje od mjesec dana prijetiti našem plasmanu na Euro. Početak postruske ere trebao je biti nekakvo tranzicijsko razdoblje u kojemu će izbornik Zlatko Dalić polako pronalaziti odgovore na neka akutna pitanja u momčadi. Ne može se baš sa sigurnošću reći kako je u tome uspio. Odlična je stvar što se pojavio Bruno Petković jer je reprezentacija patila za centralnim napadačem nakon odlaska Marija Mandžukića u reprezentativnu mirovinu. No Hrvatskoj nedostaju neke stvari u igri. Previše toga na leđima nosi kapetan Luka Modrić. Ivan Rakitić je u hibernaciji, Mateo Kovačić nikako da pronađe sebe u dresu reprezentacije, prestali smo gotovo posve koristiti bočne igrače u napadačkim akcijama i zato Hrvatska s vremena na vrijeme izgleda neuvjerljivo. Dalić nije riješio pitanje desnog beka, već je prirodi prepustio da odradi svoje, točnije, čeka da se Vrsaljko vrati. Ako je zdrav i u formi, Vrsaljko je apsolutno prvi izbor, ali nije moguće da Hrvatska ne može ponuditi adekvatnu alternaciju. Sada je to Jedvaj, međutim ofenzivno to je vrlo tanko rješenje, probalo se s Bartolcem, pa ni to nije izgledalo baš idealno. Nesreća je što je i u U-21 reprezentaciji ta pozicija nedefinirana. Neko vrijeme muku smo mučili s lijevim, a sada nam se to događa s desnim bekovima.

Nije Daliću lako, ali mora ustrajati u potrazi za rješenjima, a ne ići linijom manjeg otpora i na tu poziciju postavljati igrače kojima ona nije prirodna. Ne trebamo isticati kako je uzlet na početaku Dalićeva mandata došao baš preko ofenzivnih bekova. Strinić i Vrsaljko razvalili su Grčku u dodatnim kvalifikacijama. Danas bekovi vrlo rijetko sudjeluju u napadačkim akcijama, što je loša vijest, posebno ako se radi o lijevoj strani gdje operira Borna Barišić. Njemu ofenziva nije strana, čak se dugo govorilo kako mu je jača strana igre. I zato bi ga se trebalo više uključivati u napadačke akcije. Druga je stvar problem s malim brojem igrača u završnici akcija. Naši veznjaci, ako izuzmemo Nikolu Vlašića, vrlo rijetko dolaze u pozicije za ugrožavanje suparničkog vratara. I taj je problem prije svega povezan s kalkulantskim pristupom, a možda su u pitanju i godine. Nije tajna kako su nam neki od ključnih igrača već prešli zenit karijere. Ne kažem kako im se treba zahvaliti, već kako ih treba koristiti na pravi način. Dati im mogućnosti za predah na terenu ili izvan njega. No nerijetko nam se događa da se dobar dio momčadi jednostavno sakrije iza Luke Modrića ili iza individualnih rješenja. Premalo je kolektivne igre, a kada je imamo, onda Hrvatska izgledao kao u Slovačkoj. Pravi mean machine. Zli stroj koji se u ovim kvalifikacijama, ničim izazvan, prečesto pretvarao u "parni stroj". Hrvatskoj treba više energije na terenu, Dalić ima young guns u liku Vlašića i Brekala, mora ih pronaći i za centralu i defenzivu. Bez toga jednostavno neće ići. Modrić će moći vući još neko vrijeme, ali već sada nas hvata zebnja na pomisao što će biti kada se oprosti. Puno je pitanja bez odgovora ili je on doista samo u povremenom kalkulantskom pristupu.