Tek što je prošlo nekoliko boljih godina od krize koja nam je od 2008. godine odnijela 12 posto BDP-a, već nam se nagovještava nova. Neizbježno je da se kriza, koju već osjećaju gospodarstva razvijenih zemalja Europske unije, a na koja je velikom mjerom naslonjena i naša ekonomija, prelije i k nama, no pitanje je što činimo i na koji se način naši poslodavci pripremaju kako bi smanjili njezine posljedice.Za razliku od jedne Njemačke, koja već nakon dva uzastopna kvartala zabilježena pada narudžbi poduzima mjere kojima želi spriječiti posljedice krize i smanjenja broja radnih mjesta, kod nas se još uvijek raspravlja hoće li kriza biti dugoročna ili samo ciklična i prolazna.
Ekonomski analitičar Damir Novotny smatra da bi nam upravo Njemačka trebala biti primjer kako se poslodavci i sindikati pripremaju za krizu.
- Vlada nema u tome velikog utjecaja, jer u Njemačkoj ne postoji jedinstveni zakon o radu, nego vladine smjernice oko minimalnih plaća, a postoji i velika fleksibilnost dogovaranja poduzetnika i radnika. I sada je slična priča kao 2008. godine kod velikih industrijskih poslodavaca. Sindikati i poslodavci dogovorili su se o skraćenom radnom vremenu, da se radnici ne otpuštaju, nego da se skraćenjem radnog vremena, na 30 sati tjedno, odnosno tri-četiri dana u tjednu, uštedi kako bi se prebrodio pad ekonomskih aktivnosti – objašnjava Novotny.
Veliki troškovi
Taj model za izlazak iz krize, koji njemačko gospodarstvo prakticira od 2008. do danas, moglo bi se primijeniti i u Hrvatskoj kada bi za to postojale zakonske pretpostavke.
Novotny kaže kako je naš zakon o radu izrazito rigidan za poslodavca i ne omogućava razne kombinacije skraćenog radnog vremena, privremenog ili povremenog zapošljavanja.
- Kod nas su zbog toga zakona mnoga poduzeća morala otići u predstečaj. Nisu se mogla u tako kratkom roku prilagoditi. Želite li zbog smanjenog obujma posla smanjiti broj zaposlenika, dočekaju vas veliki troškovi zakonskih otpremnina, a prijeti i mogućnost da radnici tuže poslodavca – kaže Novotny i dodaje kako je jedino rješenje za nas da se Zakon o radu prilagodi najboljoj praksi EU-a.Našim najvećim problemom Novotny smatra državni sektor.
- Privatni sektor nekako se prilagodi, ali državni sektor ne. Vidite što se događa u predvečerje krize, naši sindikati traže nenormalno visoka povećanja plaća. To je jednostavno neracionalno, ne ulazim sada u to jesu li plaće niske, ali je produktivnost malena. Desetci osnovih škola imaju ispod sto učenika, infrastruktura je skupa, plaće su niske, potpuno je jednako predaje li jedan profesor pred 10 ili 30 učenika. To je kod nas velik problem, jer državni sektor obuhvaća oko 50 posto radnih mjesta – tvrdi naš ekonomski analitičar.
Ipak, vjeruje kako situacija nije baš tako tragična, no kaže da nije ni najbolja, jer nemamo dovoljno industrije.
- Naš problem i jest u tome što se naš ekonomski rast i radna mjesta oslanjaju na potrošnju i otvaraju se radna mjesta u trgovini, a ne u proizvodnji. Njemačka i Austrija jako su izvozno orijentirane zemlje i kod pada inozemne potražnje, kod smanjenja izvoza automobila, industrijske opreme, primjerice, u Kinu, one, već sada, najavljuju izvođenje javnih radova, što smo mi kao adut ispucali. Napravili smo autoceste gdje treba i ne treba, škole i infrastrukturu u svakom selu, a oni to tek sada rade. Javnim radovima održe razinu zaposlenih – objašnjava Novotny.
Profesor Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Velimir Srića drži pak kako većina poslodavaca zaboravlja da kada ide dobro, treba investirati za krizno vrijeme.
- Firme uspijevaju uvijek zbog tri razloga. Prvo, da bolje upravljaš resursima od drugih - više iskoristiš ljude, novac, sirovine, materijal. Drugi uvjet uspjeha je da imaš bolje procese od drugih, standardiziraš, imaš dobru informatiku, a treći da imaš bolju informacijsku kulturu od drugih, imaš bolje vođenje, bolje međuljudske odnose, kvalitetniji timski rad, komunikaciju – tvrdi Srića i dodaje kako poslodavci traže čarobni štapić i recept, a problemi su uvijek isti.
Smatra kako zakoni i propisi malo toga rješavaju te da su osmišljeni samo tako da definiraju pravila igre u kojoj će se ljudi razumno ponašati.
- Poslodavac koji se tih principa drži, ne mora se bojati krize, a poslodavac koji hoće gasiti požar u krizi, taj je već u problemima, jer se nije za to spremio pametnim potezima, koji su dugoročni. Pravi odgovori su u misiji, viziji poduzeća o toj vrijednosti o kojoj se govori, resursima, procesima... Poslodavac koji se za to spremio sredio je procese, riješio se nepotrebnih djelatnosti, robotizirao sve što je mogao, uložio je u informatiku, odgojio je svoje ljude, stvorio organizacijsku kulturu u kojoj ljudi dobro komuniciraju ne čine konflikte, gluposti, razumiju se, surađuju, razvijaju timski duh i to je smisao poduzeća, da tako radi ako hoće uspjeti – zaključuje Srića.
Socijalni dijalog
Predsjednik SSSH-a Mladen Novosel upozorava kako mnogi poslodavci ponavljaju pogreške iz prošle krize i ne pripremaju se za probleme koji mogu nastati. - To je naš mentalitet, naša nezrelost da preventivno djelujemo, da se prate utjecaji problema na svjetskom i europskom tržištu, u zemljama s kojima imamo najveću ekonomsku razmjenu, nego se to sve prepušta slučaju i kada se to dogodi, poslodavci traže određene zakonske izmjene, određene povlastice, smanjivanje troškova – ističe Novosel naglašavajući da su se tamo gdje smo imali sindikalno organizirane radnike, sklopljene kolektivne ugovore, zajedno s poslodavcima na dnevnoj bazi rješavali problemi kako zadržati radna mjesta, kako smanjiti eventualne troškove.
Kaže kako se pristajalo na smanjenje određenih kolektivnih prava, smanjivanje određenih dodataka i da je sindikat bio amortizer da ne dolazi do otpuštanja radnika da ne dolazi do krizne situacije i da poduzeće ne ide u stečaj zbog tužbe, nego se činilo sve da se anektiranjem, izmjenama i dopunama kolektivnih ugovora održi tvrtka i očuvaju radna mjesta. Za takav pristup imamo dovoljno iskustva i mi smo spremni i u mogućoj novoj krizi, zaključuje Novosel, poručujući kako je promjena Zakona o radu mantra pojedinih poslodavaca, koji zaziru od bilo kakvog socijalnog dijaloga.
Činjenica je da poslodavci imaju ograničen prostor i nužno im je u kriznim situacijama pomoći jer, pokazalo je iskustvo iz prijašnje krize, to su iznimne okolnosti, za koje se i sama država treba pripremati. Tomislav Prusina
Tražit će se rješenja i modeli koji do sada nisu bili korišteni u HRVATSKOJ
Davorko Vidović iz Hrvatske gospodarske komore drži kako onaj tko planira skraćenjem radnog tjedna ublažiti učinke krize mora radnicima osigurati sva materijalna prava kao da rade. To može individualno biti odluka poslodavca, ali na njegov trošak, jer zakon to ne predviđa. Za sada još nema rasprava ni artikuliranih prijedloga o promijeni ZOR-a, osluškujemo što poslodavci govore.
On ističe da se prvi put naši poslodavci suočavaju i s nedostatkom radnika, tako da je za očekivati da će tražiti rješenja i modele koji do sada nisu korišteni. Do sada je na burzi bio višak radnika i u krizi su radnike otpuštali, a sada se poslodavac neće tako lako riješiti svoga radnika, posebno ako je dobar. - Na državi je da sugerira ta rješenja. Znači, zadržavanje u zaposlenosti a da mu radnik zapravo ne treba u tom trenutku zbog smanjenog obujma posla. Mi, također, imamo jedno iskustvo koje druge zemlje nemaju, a to je iskustvo krize koja je trajala sedam godina, za razliku od drugih zemalja, koje su iz nje izišle za dvije-tri godine - kaže Vidović, dodajući kako ne očekuje da bi se kriza u tom obujmu i dugotrajno mogla ponoviti kod nas.
Poslodavci ne žele da im radnici budu sindikalno organizirani
ZOR je i danas dovoljno fleksibilan da kroz socijalni dijalog i kolektivne pregovore omogući rješavanje svih problema. Poslodavci ne žele da im radnici budu sindikalno organizirani, oni idu u mjeru da bi se trebali mijenjati zakoni. Predlagali smo da postoji jedan zakon koji će omogućiti da tvrtke rade dva-tri dana u tjednu a da dva dana ide na teret države, odnosno da se radnici ne otpuštaju, jer opet idu na trošak države - smatra predsjednik SSSH-a Mladen Novosel i dodaje da na Zavodu za zapošljavanje opet primaju naknade.
Treba jednostavno pomoći poslodavcima koji elaboriraju probleme. Moguće je zakonodavno utjecati, ali, s druge strane, najveća će pomoć opstanku svakog radnog mjesta biti kvalitetan socijalni dijalog s radnicima, sindikatima, uz dakako podršku države, koja definitivno mora biti direktni predlagatelj određenih preventivnih mjera.