Teško je vjerovati da bi se vodstva naših stranaka odrekla prava koja im omogućuju kontrolu odabira i nagrađivanja njima privrženih članova te je stoga i gotovo nemoguće očekivati da bi pristala na izmjenu izbornog zakona kojim bi u Sabor, Europski parlament ili predstavnička tijela lokalnih jedinica ulazili isključivo ljudi sa stranačkih lista prema broju osvojenih glasova.

To bi, naime, značilo da treba ukinuti prag od deset posto preferencijskog prava glasa, kao i mogućnosti da redoslijed mjesta na listi bude odlučujući prilikom prolaska. U tom bi slučaju svaki član s liste imao jednake mogućnosti za prolazak, a ne da, kako sada stvari stoje, oni s nižih mjesta u bitku za prolazak kreću s deset posto manjom šansom i najčešće služe samo za popunu mjesta na listi i ispunjenje forme.

Je li pošteno prema svim onim stranačkim članovima koji vrijedno lobiraju i prikupljaju glasove za stranke i njihove liste na izborima kada vide da unatoč činjenici kako su od pojedinaca osvojili veći broj glasova, čak i po nekoliko puta, a nagradu ubiru oni koje birači svojim glasovima nisu podržali, već su imali tu sreću da se nađu visoko na stranačkoj listi? Eklatantan primjer toga je bivši SDP-ovac Tomislav Saucha, koji je na posljednjim parlamentarnim izborima u rujnu 2016. godine bio na četvrtom mjestu, a osvojio je uvjerljivo najmanji broj glasova od svih 14 ljudi s liste SDP-a i njegovih koalicijskih partnera. Kako je to moguće? Prije svega, morate biti blizak suradnik predsjednika stranke, možda igrati s njim playstation ili pak s njim provoditi vrijeme gledajući omiljene mu serije i filmove. Ili pripadati skupini njegovih ljubimaca, kumova... Kada ste ispunili taj uvjet, na snagu stupa izborni zakon koji to još dodatno legalizira, jer preferira poredak i poziciju na listi. Da budemo načisto, nije to samo slučaj u SDP-u, već nažalost u svim strankama jer je politički klijentelizam način koji sve one preferiraju.

Još jedan vrlo dojmljiv primjer posebno iritira javnost, onaj Igora Dragovana, koji je na spomenutim izborima osvojio samo 163 glasa. S toliko glasova ovaj vječni saborski zastupnik ne bi mogao izboriti ni mjesto predstavnika stanara u nekoj zgradi, a njega se pak nagrađuje zastupničkim mandatom i mjestom predsjednika saborskog Odbora za obranu, koji možda ne odlučuje, ali sigurno raspravlja i sudjeluje u odlukama o slanju hrvatskih vojnika u strane misije, kupovanju vojnih zrakoplova i naoružanju...

Nedavnim uvođenjem preferencijskih glasova donekle je dana mogućnost i nižerangiranima s liste da se nadaju uspjehu, a ne da budu samo dekor čija je uloga popuniti listu i ispuniti formu. Međutim, i dalje su oni koji se nalaze na prva četiri ili pet mjesta, poznatija kao "sigurne pozicije", posebice u dvije velike stranke, u daleko većoj prednosti u odnosu prema ostalima. Oni u izbornu utrku kreću s deset posto prednosti. Na bazi osvojenih 60.000 glasova liste, to znači da oni s osmog, desetog ili 14. mjesta moraju osvojiti 6001 glas kako bi se tek mogli nadati ulasku među odabrane. To sigurno nije lako zbog čega nam u Saboru isti ljudi sjede nekoliko mandata, a neki i desetljeća. Kakvu mogućnost imaju mladi ljudi koji se žele baviti ozbiljnom politikom da u gradu, županiji ili Saboru pokažu svoju kreativnost i znanje kada su tamo uglavnom već svima nama dobro poznata lica. Čast izuzetcima, ali većina je poznata uglavnom s predstavljanja ili inauguracija nakon čega im se gubi svaki trag sve dok se ne objave liste aktivnosti ili visine troškova i naknada koje dodatno dobivaju za svoj boravak ondje. Čak i s mizernom podrškom birača, oni ostaju popunjavati sva ta mjesta.

Može li se to ikako promijeniti, dakako izmjenom izbornog zakona? Pitanje je žele li to i stranačke nomenklature. Najpoštenije bi, naime, bilo da u, primjerice Sabor, ide četiri, pet ili šest (koliko već listi mjesta pripadne ovisno o ukupno osvojenim glasovima) onih koji osvoje najviše glasova. Bez obzira na to s koje pozicije na listi kreću u izbornu utrku. To bi bilo pošteno prema svima s liste, to prije što su i oni već odabrani u nekoj široj konkurenciji. Osim toga, razvila bi se i konstruktivna borba među stranačkim članstvom za više glasova. Kada bi svaki od njih s liste vidio šansu za prolazak, u interesu bi, svakome od njih, bilo da lobira više i jače kod svojih susjeda, prijatelja, znanaca. Sigurno bi interes birača, ali i izlaznost na izbore bili veći.

Stranke se o tome nisu željele očitovati, no svoje razmišljanje o toj temi iznio nam je profesor sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Goran Čular koji kaže kako su 2015. godine, kada je uvedeno preferencijsko glasovanje s jednim opcijskim glasom, stranke djelomično pristale da ne kontroliraju baš potpuno tko će s njihove liste konačno ući u parlament.

- Ti su efekti bili dosta ograničeni, 2015. godine imali smo šest zastupnika od 151 koji su u parlament ušli zahvaljujući preferencijskim glasovima, a godinu poslije imali smo 12 takvih zastupnika. Više od deset posto glasova u prosjeku na svim listama 2015. i 2016. godine imalo je 1,6 do 1,7 kandidata, što znači ni dva kandidata po listi ne bi dobila više od deset posto glasova. Efekti toga su izrazito mali – pojašnjava Čular dodajući da je funkcija političkih stranaka da kontroliraju ulazak u političke institucije, što je slučaj u gotovo svim europskim državama.

- Stranke nisu restorani koji će vam ponudi meni, a vi ćete odabrati što hoćete. Stranka je organizacija koja ima svoju ideologiju, politike i politički program i predlaže ljude za koje smatra da mogu, u slučaju dolaska na vlast, i provesti te programe - slikovito opisuje profesor napominjući da se biraju ljudi koji će te ideologije ulaskom u parlament moći bolje braniti, a birači imaju mogućnost odabrati opciju koju će podržati.

Također ističe da nema jamstva kako bi izlaznost bila veća u slučaju lista s jako otvorenim preferencijskim glasovanjem, jer ono uopće nije element koji će pridonijeti participaciji birača. Smatra i da unutarstranačko natjecanje između kandidata, koliko se god činilo poželjnim, zna imati jako užasne reperkusije i na političku stranku i na njezinu stabilnost i vjerodostojnost.

- Našim zakonima imamo regulirano financiranje stranaka na izborima, ali nema zakona o financiranju kandidata. On ne podliježe nikakvom zakonu i mogao bi od lokalnog vlasnika tvornice dobiti novac samo za svoju osobnu kampanju. Drugi bi se snašao drugdje, a što mislite bi li sutra trebao vratiti tu uslugu? – pita se Čular.

Vjeruje da je prag od deset posto razmjerno visok, jer ga prijeđe 1,7 posto kandidata, no i da nije za njegovo potpuno ukidanje jer drži da ipak treba ostaviti težinu inicijalnom poretku koji je stranka odredila.

- Bez obzira na koji je način to stranka odredila, potrebno je ostaviti tu težinu mjestu koje je kandidat dobio stranačkom voljom – zaključuje Čular.