Onu frazu da je "maleno ljepše" nije izrekao, kako se to obično misli, čuveni njemačko-britanski ekonomist E. F. Schumacher, već njegov učitelj Leopold Kohr. Onda je Schumacher samo objelodanio knjigu pod tim naslovom - Small is beautiful, a study of economics as if people mattered. Vjerojatno u toj činjenici treba tražiti razloge zašto se ova fraza pripisuje njemu, a ne njegovu učitelju.

No, bilo kako bilo, držim da upravo ova nadasve šarmantna fraza, na najbolji mogući način, oslikava život u manjim hrvatskim gradovima. Bez obzira na manji broj stanovnika, na neznatan broj institucija, političkih, kulturnih, obrazovnih..., to još uvijek ne mora značiti da život u tim manjim gradskim središtima nije jednako zanimljiv, jednako bogat sadržajima kao i život u većim gradovima. Biti veći još uvijek ne mora značiti da je veće i bolje! Bogata (politička, prosvjetna, kulturna, gospodarska...) povijest mnogih manjih hrvatskih gradskih središta, kao što su Požega, Vinkovci, Vukovar, Ilok, Čakovec, Pazin, Trogir..., ovu konstataciju nedvojbeno potvrđuje.

Povijest Hrvatske uvelike je povijest njezinih gradova, koji su još u srednjem vijeku imali svoje statute, ondašnje male ustave, koji su uvelike regulirali i svjetovni i duhovni život u tim sredinama. Svakodnevni život u tim manjim gradskim središtima odvijao se sukladno nekim racionalnim pravilima, zakonima... Manje-više, svi odnosi u tim sredinama bili su regulirani, svi važni događaji uredno zapisani i pohranjeni u crkvenim ili nekim drugim bibliotekama, arhivima... Ništa nije prepušteno slučaju, zaboravu, sve važno moralo se zapisati i pohraniti te je tako postalo dio lokalne, a samim time i nacionalne memorije. I na tu činjenicu moramo biti i te kako ponosni. Nije mala stvar pripadati naciji koja ima svoje korijene, svoju tradiciju, svoju kulturu. Doduše, mora se biti svjestan da se od "ugodnih sjećanja" ne živi i da je rad na lokalnom/nacionalnom pamćenju i naša obveza. Taj rad nije moguće prekinuti.

I te obveze svjestan je i Viktor Tadić, mladi požeški povjesničar, koji i dalje marno radi na čuvanju svih sjećanja. I onih dominantnih, ali jednako tako i onih koji pripadaju tzv. slaboj povijesti. Njegova knjiga "Pukovnik s violinom. Svijet Miodraga Bjelića 1920.-2017." (biblioteka Fragmenti prošlosti, knjiga IV., Požega, 2019.) pripada upravo toj tzv. slaboj povijesti. V. Tadić napisao je knjigu, ili bolje reći "sinopsis za jednu ozbiljniju povijesnu studiju", o M. Bjeliću, pukovniku JNA, sudioniku narodnooslobodilačke borbe, Srbinu rođenom u Hrvatskoj, u selu nedaleko od Požege, čiji život, na najbolji mogući način, oslikava svu kompleksnost političkog i inog života u bivšoj državi, političko-kulturalne strategije jednog pojedinca, njegova (ne)snalaženja u određenim graničnim, rubnim situacijama, njegova fluidnog odnosa spram identitetskih politika:

"Složenost identiteta Miodraga Bjelića sastoji se u njegovim pripadnostima i identifikacijama (partizani, Jugoslavija, Jugoslavenska narodna armija, Srbi u Hrvatskoj, hrvatski kulturni okviri /M. Bjelić će 60-ih godina prošloga stoljeća biti jedan od osnivača Matice hrvatske u Požegi, nap. Z. K./). Radi se o čovjeku koji je imao razne interese u životu (pisanje povijesnih i književnih tekstova, fotografiranje, crtanje, izrada violina, gitara i drugih žičanih instrumenata). Do svoje 26. godine završio je pet razreda osnovne škole. Poslije je postigao više stupnjeve formalnog obrazovanja te postao istraživač i publicist. (...) Temeljni je problem ove publikacije transformacija dječaka iz siromašnog psunjskog sela do pukovnika Jugoslavenske narodne armije, uglednog građanina, istraživača i publicista", piše na 13. stranici ove knjige.

Zapravo je knjiga nastala na temelju nekoliko razgovora autora i M. Bjelića, gdje M. Bjelić/kazivač strpljivo odgovara na zanimljiva/provokativna pitanja autora, V. Tadića, koji na jedan krajnje diskretan i suptilan način pokušava kazivača "natjerati" da povuče paralele između zbivanja 1941. - 1945. s onima koja su se događala pedeset godina poslije, 1991. - 1995. godine.

Kada mi je nedavno autor darovao ovu knjigu, moja je prva reakcija bila pozitivna. Naime, sudio sam prema naslovu knjige i bio uvjeren da je ovo priča o jednom posebnom, neobičnom čovjeku, atipičnom predstavniku kako svoje nacije tako i svoje profesije. Nažalost, nisam bio u pravu. U mnogim situacijama činjenice nisu na njegovoj strani, jer ih kazivač ne propituje, već nekritički prihvaća određene ideološke formule, skandalozne stavove o genocidnosti hrvatskog naroda jednoga V. Krestića ili mišljenje V. Novaka o krajnje negativnoj ulozi Katoličke Crkve na politička i ina zbivanja na ovim prostorima.

Nadalje, kako drukčije interpretirati njegov stav da prije Drugog svjetskog rata srpsko stanovništvo u Hrvatskoj nije bilo eksponent velikosrpske politike, a na izborima 1938. godine od 392 birača u njegovu (srpskom) selu, 356 glasa za listu M. Stojadinovića/Jugoslavenska radikalna zajednica, a tek njih 36 za listu V. Mačeka. Ili da za raspad Jugoslavije nije kriv Slobodan Milošević i JNA, već destruktivna politika Franje Tuđmana i HDZ-a, ali i J. Raškovića i SDS-a!