Autorica knjige "Hrabrost na putu sreće", dr. sc. Anita Freimann je izvanredna profesorica na Ekonomskome fakultetu u Osijeku. Doktorirala je na ekonomiji sreće koja se bavi blagostanjem, indeksima sreće i onime što država može napraviti u svrhu povećanja kvalitete života, stavljajući pri tome naglasak na lokalizaciju ekonomskih aktivnosti. Kako sama kaže, nepresušna potreba za učenjem i znanjem te proučavanje sreće njezino je nadahnuće i ono što ju dovodi u stanje očaravajuće obuzetosti.

Dr. Freimann je sudjelovala na brojnim međunarodnim konferencijama i skupovima, te aktivno radi na popularizaciji znanosti kroz okrugle stolove, TV i radio emisije, tribine, novinske članke, popularizacijske simpozije i slično. Znanstveno, povećanje blagostanja vidi kao ultimativni ekonomski cilj. Privatno, želi promijeniti svijet pa stoga najviše mijenja sebe. Kao doktorica sreće ispred Instituta za sreću održava različite seminare (za pojedince, lokalne zajednice i tvrtke) i savjetovanja kojima su u središtu kvaliteta života i sreća.

Uzimajući sve u obzir, sasvim je dostatno razloga za još jedan razgovor s dr. Freimann, vezan uz ekonomiju sreće, njezin rad te kvalitetu života i životni standard u Hrvatskoj danas.

Što je zapravo ekonomija sreće, čime se bavite?

- Ekonomija sreće ne teži zadovoljiti interes kapitala nego pojednostaviti život u zajednici i usrećiti svakog njezina člana, tj. proučavati i kultivirati njegovu kvalitetu života. Ekonomija sreće je multidisciplinarna i dvojaka: s jedne strane u okviru nje razvijaju se različiti indikatori napretka i sreće na kojima bi trebalo biti utemeljeno upravljanje državom i odluke politike koja u fokusu ima povećanje kvalitete života građana. S druge strane, naglasak je na lokalizaciji ekonomskih aktivnosti koja aktivira i pojednostavljuje život članova zajednice. O tim temama možda najbolje govori dokumentarni film Ekonomija sreće (engl. The Economics of Happiness) nastao 2011. godine koji je višestruko nagrađivan, prikazan na brojnim filmskim festivalima i javnim događanjima diljem svijeta, preveden na više od 20 jezika. Film govori o izazovima ekonomske globalizacije; s jedne strane nalaze se korporacije koje zagovaraju globalizaciju, a s druge strane ljudi diljem svijeta žele manju regulaciju i drugačiju budućnost koja se temelji na novoj paradigmi - ekonomiji lokalizacije. Takva ekonomija liječi planet i obnavlja naš osjećaj pripadanja i blagostanja. Ekonomija sreće obnavlja našu vjeru u čovječanstvo i izaziva nas da vjerujemo kako je moguće izgraditi bolji svijet. Ispred Instituta za sreću organiziramo projekcije ovog filma te ljudi nakon njih ostanu zapanjeni kad shvate kako je danas ekonomija krenula u krivom smjeru, kako nas konzumerizam udaljava od nas samih te kako postoje načini za kreiranje boljeg sutra.

Autorica ste izvrsne knjige "Hrabrost na putu sreće". Koliko su sreća i kvaliteta života povezani, vjerojatno jesu, jer kako biti sretan ako su nam kvaliteta i standard života loši?

- Kvaliteta života znatno je širi pojam i nije ispravno izjednačavati ju sa srećom. Kvaliteta života može se promatrati iz objektivne perspektive – tu pripadaju ekonomski pokazatelji kao što su BDP, stopa nezaposlenosti, stopa inflacije, zatim pokazatelji poput očekivanog životnog vijeka, sustava zdravstvene i socijalne zaštite i slično.

Iz subjektivne perspektive kvalitete života možemo govoriti o sreći kao stanju generalnog zadovoljstva, a važno je napomenuti kako ima dvije komponente: afektivnu i kognitivnu. Sreća se, s afektivnog stajališta, odnosi na situaciju pojedinca, određena je emocijama, raspoloženjem, osjećajima, može se interpretirati kao zadovoljstvo, užitak te više ukazuje na kratkoročne osjećaje pojedinca. Afektivna sreća predstavlja koncept "osjećati se trenutno sretno" u određenoj vremenskoj jedinici. S kognitivnog stajališta sreća predstavlja životno zadovoljstvo temeljeno na procesu razmišljanja/evaluacije koje se odnosi na promatranje/vrednovanje života u cjelini (zdravlje, odnosi u obitelji, ekonomska situacija, socijalni uvjeti i sl.).

Primjerice, osoba može biti trenutno nesretna zbog glavobolje (afektivno), ali u cjelini vrlo zadovoljna svojim zdravljem (kognitivno), ili može trenutno biti nesretna zbog smanjenja plaće (afektivno), ali generalno zadovoljna funkcioniranjem tržišta rada u državi i radnim uvjetima na poslu (kognitivno). Kognitivna je sreća zapravo definirana konceptom "biti sretan", tj. ukazuje na dugoročno (generalno) stanje sreće i zadovoljstvo pojedinca, a ne isključivo na emotivnu karakteristiku situacije u kojoj se isti nalazi u određenom trenutku vremena.

Drugim riječima, sreća i kvaliteta života jesu povezane, ali ako netko živi u, primjerice, Beču koji karakterizira visoka kvaliteta života, to ne znači da nužno ima sretan život, kao što nije nužno da su osobe koje žive na području manje kvalitete života time automatski nesretne.

Neki od pokazatelja upućuju na koliko-toliko zamjetan porast životnog standarda u Hrvatskoj, iako ne u onoj mjeri kakvu svi priželjkujemo. Životni standard, kvaliteta života i sreća - kakvi su tu (su)odnosi, da se tako izrazim?

- Prema Svjetskoj bazi sreće, prosječna sreća u Hrvatskoj posljednjih 10-ak godina na ljestvici od 1 do 10 iznosi oko 6 (najsretnija država je Danska s rezultatom 8,5), a prosječne sretne godine života u Hrvatskoj su 46,4 godine (najviše u Švicarskoj 67,4). U kontekstu životnog zadovoljstva podatci prema indeksu sreće planeta Hrvatsku svrstavaju na 40. mjesto s rezultatom 6 od 140 promatranih država svijeta, pri čemu je najveće životno zadovoljstvo zabilježeno u Švicarskoj (7,8).

Prema bruto nacionalnoj sreći, stupanj sreće i zadovoljstva u Hrvatskoj je 6,3 (prosjek EU-28 je 7,1, a najviši je u Danskoj, Finskoj, Švedskoj i Švicarskoj). Poznato istraživanje Europan Quality o Life Survey ukazuje da su sreća i životno zadovoljstvo u Hrvatskoj nešto ispod prosjeka EU-28 te da su u laganom padu. Životni standard, prema istom istraživanju, posljednjih 10-ak godina u Hrvatskoj je u laganom porastu te iznosi 6 (prosjek za EU-28 je 7). Hrvatska loše stoji po pitanju balansiranja između poslovnog i privatnog života jer je prosječno radno vrijeme u tjednu relativno visoko pa smo najgori u EU-u po pitanju ove ravnoteže. Može se zaključiti kako kvaliteta života u Hrvatskoj nije na zavidnoj razini (kao u Danskoj), ali nije ni najgora (kao u Grčkoj) te kako ovi pokazatelji upućuju na relativno stabilnu situaciju u Hrvatskoj posljednjih 10-ak godina. Podatci su poprilično zadovoljavajući, ali problem je u tome što život nije samo ono što nam se događa, već naš pogled na to što nam se događa. Kada bi svi više pričali o sreći, o napretku, o lijepim i poticajnim primjerima, o zadovoljstvu, tražili sreću u malim stvarima, polazili od sebe, a ne osobnu moć i živote prepuštali drugima, situacija bi se radikalno poboljšala. Kakva god bila kvaliteta života i životni standard na određenom području, to ljude ne sprječava da žive sretne živote, kao što ni visoki materijalni standard ne jamči sreću. Moje je mišljenje kako svatko treba početi od sebe, naći načine da si život napravi vrijednim življenja (tj. imati više spomenutih "osjećam se sretno" i "sretan sam" trenutaka) i širiti to na svoje okruženje. Samo tako možemo stvoriti sretnije društvo jer promjene prvenstveno i dolaze od nas samih, a ne od viših instanci ili ekonomskih pokazatelja.(D.J.)