Prije nekoliko godina posjetila sam Tursku, uključujući i područje zvano Kapadokija, u središnjem dijelu te zemlje. Regija je toliko slikovita, čudesna i nevjerojatna, pa je i to bio jedan od razloga zašto sam poželjela ponovno doći i vidjeti Kapadokiju.

Tako je i bilo, ali neizravno. Naime, protekloga ljeta, na povratku iz Armenije i Gruzije, zastali smo autobusom i na tom povijesnom terenu u središnjoj Turskoj. Kapadokija je područje s jedinstvenim geološkim, povijesnim i kulturnim elementima. Čim smo ušli u regiju, okolinu Göremea te u mjesto Urgup, "Đavolji grad" kako ga mnogi nazivaju, ponovno sam se zaljubila u cijeli ovaj nesvakidašnji kraj. Neobičan krajolik čini Kapadokiju čarobnom. Izgleda kao drugi planet! Spektakularna je to regija stijena i pećinskih sela. Stvrdnuti potoci lave, pepela i kamenja. Prirodna čuda koje je vulkan nanio prije više milijuna godina. Naime, prije tri do devet milijuna godina sedimentne stijene na tom području su eruptirale. Stijene su erodirale u stotine spektakularnih stupova. U nekim mekanim stijenama ljudi su napravili kuće, crkve, samostane. Zapravo su kuće i crkve u Kapadokiji uklesane u stijenama. Danas izgledaju kao muzeji na otvorenom.

Prva podzemna naselja na ovom području nastala su još 2000. godine pr.Kr., dok je današnji grad Göreme nastao u IV. stoljeću, za vrijeme progona kršćana koji su se sakrivali u okolnim pećinama. Prošetala sam po Göremeu, jednom od važnijih gradova u Kapadokiji. Šetala sam sve do bujne "livade golubova", gdje te ptice koriste stotine otvora urezanih u stijene kao svoje domove i gnijezda. Ovdje su i mnoga povijesna nalazišta. Muzej na otvorenom najveća je atrakcija. Kompleks sadrži više od 30 isklesanih kamenih crkava i kapela od kojih neke imaju vrhunske freske koje datiraju iz 9. stoljeća.

Nakon obilaska, sjela sam na jednu od stijena i dugo uživala u pogledu na slikoviti krajolik uz spektakularan pogled na mjesto Göreme, kamene formacije i pećinske kuće u kojima su živjeli pustinjaci. Nakon toga uslijedilo je vrijeme za ručak u lokalnom restoranu...

Nastavila sam s obilaskom antičkog Avanosa, grada s kompleksom pećina u kojima su uklesane crkve i najbolje sačuvane freske, gdje su živjeli pravoslavni redovnici. Avanos je lončarsko mjesto u kojem lokalni stanovnici još uvijek žive na tradicionalan način, poput svojih predaka. U jednoj od kuća lončara imala sam priliku promatrati kako rade tehnikama koje su generacijama ostale nepromijenjene.

Idemo dalje - u podzemlje! Kapadokija zapanjuje ne samo iznad, nego i ispod zemlje. Ovdje, naime, još uvijek postoje podzemni gradovi koji su nastali prije mnogo stoljeća, a neki od njih izdubljeni su u više od deset razina. U Kapadokiji je otkriveno više od 40 takvih podzemnih gradova, a neki od njih povezani su tunelima. Posjetila sam jedno takvo underground čudo, podzemni grad Derinkuyu, i bila iznenađena kada sam vidjela škole ispod zemlje, kapele, brojne prostorije na brojnim razinama ispod površine. Derinkuyu je najdublji podzemni grad u čitavoj regiji, dubok 85 metara, sa 16 katova, od kojih sam osam obišla s vodičem. Ovaj podzemni grad jedan je od mnogih koje su rani kršćani koristili kao sklonište za skrivanje tijekom progona od V. do X. stoljeća. Vjeruje se da je sagrađen u 7. stoljeću prije Krista. Na svojih 16 razina može primiti oko 20.000 ljudi! U podzemnim tunelima hladno je i polumračno, pa je potrebno ponijeti vestu i svjetiljku. Ako patite od klaustrofobije, poput mene, ne bojte se, može ih se posjetiti, jer su prostori dovoljno prozračni. U blizini i uzbrdo nalaze se špilje urezane u stijeni (stambeni prostori s kuhinjom i blagovaonicama).

Putujući kroz regiju dosta vremena ostavila sam za grad Ürgüp koji se nalazi u povijesnoj jezgri Kapadokije. Grad i okolina imaju zanimljive kamene skulpture u obliku gljiva kao rezultat tisuće godina erozije. Također, vidljive su i formacije poput falusa, kamila..., koje je lijepo isklesao vjetar. Neke špilje još uvijek su naseljene. Naravno, neke su pretvorene u hotele. Ürgüp je inače mali grad. Prema popisu iz 2010. godine imao je 35.000 stanovnika. Osim što je grad poznat prema vinu (vinarija Turasan), tu su još i male slikovite trgovine, obrt s rukotvorinama, slastičarnice, špiljski hoteli s nizom sjajnih restorana.

Neobičan krajolik čini ga dodatno čarobnim, pa sam odlučila otići s prijateljicom do panoramskog vidikovca, sjesti u restoran Lagarto, rashladiti se pićem i uživati u panoramskom pogledu. Strmim, vijugavim putem zaputile smo se prema gore te se na jednom od raskršća uputile u krivi smjer. Tražeći pravi put, jer nema oznaka, imale smo sreću da smo naišle na jednog mještanina koji nam je pokazao pravi smjer i dopratio nas do pola puta prema vidikovcu. Turci su inače vrlo ljubazni i pažljivi.

Na toj drugoj polovini pješačke rute, hodajući s prijateljicom osjetila sam veličanstveni miris pečene paprike koji se širio iz jednog dvorišta. Privučene mirisom ušle smo u dvorište. Cijela obitelj, tri generacije, okupljeni oko divovskog lonca na laganoj vatri, bila je posvećena kuhanju ajvara. Pozdravile smo se s njima, razmijenile nekoliko rečenica te nam je na kraju jedna od žena srednjih godina kazala da će za jedan sat biti ajvar pečen i zaželjela "bujrum" na povratku s vidikovca. Riječ "bujrum" znači dobrodošli, izvolite, pridružite nam se u degustaciji! Obradovala sam se. Poziv smo shvatile ozbiljno te smo se nakon dvosatnog druženja, razgovora, ispijanja hladnog pića i uživanja s visine u pogledu na prirodna čuda, strmim puteljkom spustile do dvorišta. Ljubazne domaćice dočekale su nas sa zdjelicom vrućeg ajvara i okruglim kruhom. Ajvar napravljen od rog crvenih paprika, rajčice, crvene čili paprike, začina i maslinovog ulja imao je intenzivan i bogat okus. Bila je to savršena tekstura za namaz na kruh.

U drugoj velikoj posudi sjeckala se paprika za drugu turu. To je dugotrajni postupak, rekle su nam domaćice. Dok su one sjeckale papriku na vrućem i suhom ljetnom zraku, prijateljica i ja mazale smo ajvar na kruh i iskoristile naše druženje da nešto više saznamo o njihovom gradu i situaciji u društvu. Nemalo sam se iznenadila kada mi je jedna od njih, obrazovana mlada žena, kazala da njihov grad Ürgüp ima sveučilište na kojem postoje tri fakulteta (fakultet humanističkih znanosti, ekonomski fakultet i upravne znanosti, i fakultet arhitekture, dizajna i umjetnosti), četiri strukovne škole i pet osnovnih škola. Sveučilište trenutačno pohađa više od četiri tisuće studenta.

Usput su vrlo pozitivno govorile o svom, turskom predsjedniku Recepu Tayyipu Erdoğanu. Istaknule su da je on konzervativan političar, ali im to ne smeta, jer promiče socijalnu i ekonomsku politiku. Povećao je proračun njihova ministarstva obrazovanja na 34 milijarde lira u 2011. godini, što je najveći udjel državnog proračuna jednom ministarstvu. Obvezno obrazovanje produžio je s osam na dvanaest godina. Osigurao je besplatne udžbenike za sve učenike, dok svaka pokrajina u Turskoj ima svoje sveučilište od 2008. godine. Raznim programima podržava demografski rast stanovništva, a povećala se i kvaliteta života, zaštitili građani od financijskog rizika, date su beneficije za siromašne građane. Naravno, i sama sam primijetila vidljiv napredak u čitavoj zemlji, ekonomski oporavak, ulaganja u infrastrukturu. Vidljivi su razvojni i infrastrukturni projekti. Osjeti se blagostanje u društvu. Sudeći prema svemu što sam čula i vidjela, turski predsjednik ima vrlo jasan cilj ekonomskog razvoja i viziju zemlje, što naglašavaju i domaćini s kojima sam razgovarala. I ja bih voljela za predsjednika imati jednog takvog Erdoğana.

Sve u svemu, kad smo završili druženje, na dar je svaka od nas dobila staklenku ukusnog domaćeg ajvara. Tko bi tome odolio! To je Istok, a na Zapadu danas više nije moguće dobiti ni besplatnu čašu vode.

Slobodno vrijeme, još jedan dan do polaska za Istanbul, moja prijateljica je iskoristila za let s balonom. Ja sam to ovaj put propustila, budući da sam takvo iskustvo doživjela, i preživjela, prije nekoliko godina. Inače, let balonom vrlo je popularna aktivnost u ovom kraju. Potrebno je rano se probuditi, već u četiri ujutro, jer ovdje sunce izlazi u 4.30, a pogled na krajolik je zadivljujući. Let je prilično skup, košta 145 eura po turi, u što je uključen prijevoz od hotela, čaša šampanjca, kolač, sam let te povratak u hotel. Skupo je, nije lako platiti, ali sjećanje i fotografije su neprocjenjive. Prvo se krene s napuhavanjem balona, a zatim se uskoči u košaru na jednosatni let iznad Kapadokije. Tijekom leta uzdignete se 300 metara u zrak. Živopisno je i, naravno, vrlo uzbudljivo. Na nebu je stotinu vrućih balona. Ovaj prizor je iz ptičje perspektive zadivljujuće iskustvo.

Ukupno uzevši, kad se sve zbroji, teško da sam mogla i zamisliti sadržajnije putovanje od ovog. Moja turneja Turskom završila je u čarobnom Istanbulu, u "gradu na dva kontinenta", s nezaobilaznom kupnjom na izvanredno dobro opskrbljenom velikom bazaru. Višestruko se isplati posjetiti Tursku, a boraviti u Kapadokiji još i više.