Da, ima i toga. I vama odmah na pamet padnu nacionalni parkovi i parkovi prirode. Okupirano Božje djelo koje, eto, ima i vlasnika i posjetitelje: Plitvice, Paklenica, Kopački rit, Risnjak, Lonjsko polje... Njihova raznolikost i raskošna osebujnost vidljiva je ne samo iz zrakoplova već i s putanja satelita.

Oni su narodno bogatstvo i znamenitost koju mnogi žele posjetiti i u njoj uživati. Naša ravna Slavonija ima Kopački rit i Papuk. I mi u Brodsko-posavskoj županiji, konkretno u Oriovcu (ali i u Stupniku i Stupničkim Kutima) imamo sličan spomenik. Skromnih je razmjera, ako je vjerovati zapisanom, samo šesnaest kvadratnih kilometara. Riječ je o Ribnjacima u Jelas polju ili kako neki, poštujući mađarsku ortografiju, pišu Jelaš (ss = s; s = š).

A priča ide ovako:

Stalni ili povremeni vodotoci od Malina do Broda, njih brojem trideset i šest, koji su s prisojnih najzapadnijih obronaka Dilj-gore, iz izvora ili nakon obilnijih kiša završavali su u Jelas polju. Stvarali su nekad veće, sad manje močvarno stanište, čija je površina trideset šest tisuća jutara! Kažu da je nekad 11.000 jutara bilo stalno poplavljeno. A močvare su, ne bez razloga, bile na zlu glasu.

Sve je započelo davne 1876. godine - saborskim dokumentom Regulirung des Saveflugssues; Izsudžba i natapanje Posavlja po naški, koja je mogla započeti nakon što je barun Josip Filipović, eno mu za to spomenika u Oriovcu, ukrotio Savu.

A vrijeme i voda teku.

Nešto je tih voda pokupio kanal Mrsunja koji je u programu melioracije prokopan 1904. godine, zalaganjem saborskog zastupnika Krunoslava Bešlića, oriovačkog župnika. Vode su većim dijelom regulirane, ali u vlasništvo zemljišta nije dirano. Zakonom iz 1894. potvrđeno je da Jelas pripada prvoužitnicima zemljišnih zajednica Oriovca, Radovanja Stunika, Kuta… Služio je kao zajednički pašnjak, ali i oranice i livade. Na oriovačkim su Urijama, a poslije otave i u Jelasu i Gornjoj strani, pasle dvije čorde krava s više od dvije stotine grla. Na Urijama ispod Del Fabrove ciglane rovale su i kaljužale se čorde svinja. Zadruge Ilić, Novaković, Erpačić... imale su na rubovima zajedničkih pašnjaka i seočina svoje stanarije s kravama, ovcama, svinjama. Jata gusaka gegala su se između krava, ovaca, svinja. Zuj oko pčelinjaka i dva-tri mješanca na lancu bili su međa onim čobanima koji su đermom zahvatili vodu.

Silni su se vozovi sijena svezli s Jelasa, a tek kakvi su bili klipovi kukuruza s utvajza (Hutveide) kad je bila rodna godina. Zabilješka uz rujan, u Kalendaru sv. Jeronima sa župnikova tavana za godinu 1878., bilježena tintoblajkom, svjedoči da je na župnikovom štaglju sto sedamdeset vozova sijena! Posebna su priča bili konji i konjari. Samo su rijetki konjogojci rasne hladnokrvnjake ili lipicance držali u štali, svi ostali na zajedničkim pašnjacima.

I kao po pravilu, svakih dvadeset godina oživi… priča o Jelasu.

A što ćemo s Jelasom?

I nije čudno što se o Jelasu raspravljalo u oktroiranoj Kraljevini Jugoslaviji. Komisija oriovačkog poglavarstva: Ante Zulić iz Oriovca, Žaver Vargaš iz Malina i Antun Đukić iz Radovanja, 1922. godine zaključuje - nastaviti odvodnju, isušiti što se dade! Podržali su ih i narodni poslanici HSS-a Andrija Tuličić iz Lovčića, Ivan Čaldarević iz Oriovca i Ilija Martinović iz Starog Slatinika. No kada je u lipnju 1922. raspušteno općinsko vijeće sastavljeno mahom od članova HSS-a, a postavljen komesar Antun Đukić iz Demokratske stranke, blokira se seljački stranka, a dok se vodoplavno područje smanjilo, stada i prinosi su se povećali. Prestale su graničarske povlastice, ali se u Jelas nije diralo.

Pa je poslije rata 1945. godine došla nova vlast.

A što ćemo s Jelasom?

Slijedeći boljševičke ideje provođene diktaturom proletarijata o ukidanju privatnog vlasništva, o kolektivizaciji, kolhozima i sovhozima, stvorena je duhom komunističko-boljševičke planske privrede na znanstvenim zasadama miču-rina i li-sen-ka (Mičurin, Lisenko, nap. u.), naročito ovog zadnjeg, radna jedinica Rižino polje. Kotarski je komitet trebao samo provesti direktivu avangarde i realizirati odluku - proizvoditi rižu! "Rižino polje je djelo naše pameti i banditskih ruku!" tako su govorili (po dvojica su imala četiri razreda osnovne škole.) A zemljište je ionako naše, narodno. Drugim riječima, zvijezde su se poklopile, one na nebu i ove na zemlji - riješit ćemo pitanje Jelasa, kazniti kulake i učiniti čudo - uzgojiti rižu u Slavoniji!

Bilo je dosta protivnika kolektivizacije pa nisu htjeli ući u zadrugu, a još manje dati svoje da postane naše. Svoju zemlju koju su gnojili svake treće godine, a ponajmanje svoju stoku, svoje timarene mljekulje, a ponajmanje konje. Neki su ih kao Đuro E. radije ubili i odležali u zatvoru nego dali da ih drugi pregu i kočiraju. Kao u snu sjećam se kulaka iz đakovačke okolice koji su kod nas u jednoj sobi na slami spavali čekajući jutro i lopatu - pa na rižino polje! Drugi nisu bili te sreće. Njihove su sobice bile u Staroj Gradiški ili Lepoglavi. A neke je i noć pojela. Ako ne vjerujete, raspitajte se. Puno je kanala, al‘ još je više narodnih neprijatelja.

I nastade Rižino polje, a s njime i pjesma: "Od kad sam se rodio, nisam brige vodio, a sad idem dobre volje na Rižino polje!" Kako bi imali dioništvo s velebnim projektom, uključeni su svi učenici osnovnih i srednjih škola Slavonije (među njima i moja generacija, 1939.), velik broj konja, a na kraju i istarski boškarini.

A vode nema?

Kako nema, mora biti. Skrenut ćemo vodu iz Orljave. I bi tako!

A kad riža nije na vrijeme dozrela, kazali su zbog manjka sunčanih dana. K tomu se pojavio i štetnik koji je podgrizao klas. Ponavljao se prvi razred dvije-tri godine, a onda, da reakcionari ne likuju, odlučili su drugovi pokazati trulom kapitalizmu najveće ribnjačarstvo na samo dvije tisuće osamsto hektara! Kud će žaba, neg‘ u vodu. Neće valjda kod kovača!

Kao i tvornice koje napraviše "da radnici imaju gdje raditi", izmisliše od seljaka radnike, jer tko će održavati crvenu nit revolucije ako nemamo radnike, tako da ekonomska kategorija nije bila uključena ni u ribnjake.

I tako su ribnjaci dobro krenuli, no prava se istina nikad nije znala. Važno je da su radnici imali gdje raditi, naročito kad je propala Ciglana Oriovac. I proizvodilo se. Dvaput godišnje, pred Božić i Uskrs, na oriovačkoj su se željezničkoj stanici napunili šaranom specijalni vagoni i s pratnjom odvezli u Zapadnu Njemačku, pa čak i u Beograd.

A kad se vidjelo da je ovaj mastodont još veći promašaj od proizvodnje riže, dodaše uz Ribnjaci Jasinje ploču Ornitološki rezervat (s pet zvjezdica). Tom "brigom" za ptice htjeli su promašaj pretvoriti u uspjeh. I tako je to išlo neko vrijeme. I ribe i ptice. Istina, i više desetaka zaposlenih jelo je kruh svoj svakidašnji i živjelo od riba.

Onda je srušen Berlinski zid, pala je "željezna zavjesa", a mi smo oružjem branili Domovinu. Četiri godine.

Nema više ni komunizma, ali ima komunista, nema više ni bivše države, ali se malo toga promjenilo u glavama.

A što ćemo sad?

Ribnjake ni Ornitološki rezervat nije nitko htio ukrasti. Nije mogao jeftino kupiti pa skupo prodati. Da je bar tko pokušao, imali bismo u kog uprti prstom: Držite krivca!

I preuze 1995. godine država upravu na tim vodama bez granica. Njoj ionako nitko ništa ne može. Pa dadoše ime slikovito: zaštićeni krajobraz! Kao da krajobraz čuva obraz.

I kao, budite bez brige!

Ma nemoj!

Što je najčudnije od svega, ni bivši vlasnici u novim okolnostima nisu se javili za povrat vlasništva. Što da im se vrati? O povratu zemljišta govorili su samo aspiranti na političke sinekure, ko bajage, samo tako da se kaže.

A oni koji su smislili od Jelasa živjeti, danas trube da su isušivanje i melioracija Jelasa štetili dobrobiti životinja. Zamislite!

Kao što je izvan svih dohvata i kritika bila avangarda (komunistička partija), sada nam kažu da je ona zamijenjena - svetom ekologijom. I mi smo se uhvatili na tu kolonizatorsku udicu. Dobrobit životinja!

A gdje je, pobogu brate, dobrobit čovjeka? Hoćemo li reći domorodca?

A gdje su prava koja proistječu iz vlasništva? Ima li ili nema prvoužitnika zemljišnih zajednica? Nikoga nema da kaže: Ljudi, pa to je naše! To ima svoje vlasnike, to je oteto!

Od tada je prošlo novih kvartala, cijelih dvadeset i pet godina. I što sve s tim vremenom?

Jedino nepromijenjeno u tom zrcalu sastavljenom od ribnjačkih kaseta ogleda se svemir, nebo, sunce po danu, a mjesec i zvijezde noću.

Još kažu da je voda bogatstvo, blago, dapače. No mi se nismo okoristili. A prošlo je stoljeće.

Ako nije bilo dovoljno sunčanih dana za rižu, ako se zemljište više ne može vratiti zemljoradnji i stočarstvu, možda bi se moglo koristiti kao farma sunčanih panela. Na jednoj petini hektara solarni fotonaponski sustav sa 624 solarne ploče proizvede 204 kilovata struje. S hektara pet puta više. Recimo to drugačije. Ovako proizvedena električna energija smanjit će za 1100 tona emisiju CO2. Ako ribama, žabama i punoglavcima, pticama domaćima i stranim guskama i ostalom što čini zaštićeni krajolik ostavimo polovinu, ovi izračuni pomnoženi sa 2000 daju vrijednosti za koje se vrijedi boriti. Zar ne? Jer, ako nešto ne promijenimo, morat ćemo osigurati hranu guskama iz Sibira, kojih se već nabrojilo više od četiri tisuće. A nitko u blizini ne sije žito pa može biti belaja.

A radio podgrijava: "E moj muž doma buš, guske, patke pasel buš!"

Mrtvi su kulaci na državnom kuluku, mrtvi su vojnici revolucije, mrtvi su oni koji su meli tavane, mrtvi su boljševici, ali glupost živi i blista na licima onih iz kojih glupost ne može izići.

- A ljudi?

- Mislite domorodci?

- Njih ćemo staviti u rezervat!

Danas znanost tvrdi da je melioracija bila štetna za dobrobit gusaka i pataka i ostalih ptica močvarica. Razmatra se mogućnost da domorodci ili zakupnici u staništu, oprezno, veoma oprezno poslije mitarenja mogu tražiti ždralovo pero pa si njime, kao nekad, kititi paradne kape. Ako nam je to naporno, perje će uvoziti iz Kine!

I to je to.