TvObzor
KAKO JE SAZRIO JEDAN OD NAJBOLJIH REDATELJA MODERNOG HOLLYWOODA

Poigravanje perom i kamerom s autorskim potpisom nemilosrdnoga Quentina Tarantina
Objavljeno 27. rujna, 2019.
Žestoka i krvava kulminacija koja se u “Bilo jednom…u Hollywoodu” mogla naslutiti još od sredine filma, dovodi naposljetku do stapanja osjećaja nostalgije i prijateljstva, smijeha i zgražanja, nade i pravde

Bingo! Zasigurno je s oduševljenjem uzviknuo poznatu frazu mnoštva svojih likova američki redatelj Quentin Tarantino, kada je početkom ove godine dovršavao svoj posljednji hit – "Bilo jednom...u Hollywoodu". Naime, ako je itko do sada još tražio pravi dokaz Tarantinove genijalnosti, s ovim jednostavnim, a opet tako neskriveno kompleksnim filmom, taj mu je dokaz utrljan u lice jer njime ovaj redatelj, scenarist i (neprirodni) glumac nije samo još jednom potvrdio kako se uspješno zna i može poigravati sa sedmom umjetnosti, zadržavajući pritom prepoznatljiv autorski potpis, nego je pokazao i koliko je tijekom ovih tridesetak godina u kinematografiji istinski sazrio. Od naručenih scenarija i nezavisnog filma, do nesumnjivo jednog od najboljih redatelja modernog Hollywooda – tako izgleda Tarantinova karijera, koja, prema svemu sudeći, još može i tek treba doživjeti pravu kulminaciju, po uzoru na spektakularne rasplete u njegovim filmovima.



Zabavan eksperiment

Budući da je odmalena bio fasciniran filmom, mladi Quentin, logično, zaposlio se u videoteci i pohađao sate glume, da bi 1986. s kolegama amaterima režirao svoj prvi, doduše nedovršeni, film "Rođendan mog najboljeg prijatelja", u sklopu kojega je premijerno demonstrirao i svoje glumačke vještine, kao i želju da promatra svoje djelo iznutra. Međutim, unatoč tom prvom zabavnom eksperimentu, njegovoj prepoznatljivosti ipak su pridonijeli ponajviše scenariji za filmove "Prava romansa", i "Rođeni ubojice", početkom 90-ih, zbog kojih je naposljetku i dobio priliku režirati svoju prvu pravu uspješnicu, nezavisni film "Psi iz rezervoara" (1992.), s kojim je odmah došao na radar velikih holivudskih produkcijskih kuća. Renomirani glumci poput Harveyja Keitela, Tima Rotha i Stevea Buscemija, još su tada prepoznali njegov talent, pristajući na sudjelovanje u kriminalističkom filmu o pljački draguljarnice, o kontekstualno netipičnoj pljački koja je u potpunosti prikazana kroz pripovijedanje i dijaloge. Uz takav scenarij kojim je odmah otkrio svoje najjače adute - od svakodnevnih, živopisnih dijaloga, preko sočnih psovki i dovitljivih šala, do izgradnje neočekivanog raspleta, Tarantino je i u kontekstu režije fokus odlučio staviti na oštre rezove između kadrova, ali i na krvave scene borbe, u kojima prikaz nasilja varira od izrazito eksplicitnog do "nevidljivog" i izvan fokusa.


Takav uzorak je u još većem obujmu nastavljen u već kultnom "Paklenom šundu" (1994.), također kriminalističkom filmu, u kojemu se ovaj redatelj prvi put snažnije poigrava s perom i kamerom, stvarajući pritom remek-djelo koje danas služi kao ogledni primjerak studentima filmskih umjetnosti. Naime, ovdje je Tarantino među rijetkima uspio siže efektno suprotstaviti fabuli, retrospekcijom raslojavajući radnju na nekoliko priča koje se isprepliću te čak mogu stajati i zasebno, dok sve na kraju filma opet vodi do neočekivanog raspleta koji ujedno postaje hektična kulminacija dotad usporenog razvoja događaja te iscrpnih dijaloga i monologa. "Pakleni šund" je zbog toga ostao zapamćen kao jedan od najboljih filmova 90-ih godina, o čemu dovoljno govore i nagrade BAFTA, Zlatni globus i Oscar za najbolji scenarij, kojega je Tarantino napisao s Rogerom Avaryjem. No, uz to što je zaradio naklonost kritičara, ovaj film je Tarantina promaknuo i u pravu zlatnu koku, jer je uz budžet od skromnih osam milijuna dolara, na kinoblagajnama uspio zaraditi više od 214 milijuna dolara, čime su produkcijske kuće shvatile da s ovim redateljem u usponu ne mogu pogriješiti.
Zabavan eksploatacijski film

Nakon "Paklenog šunda" Tarantino je režirao jednu sekvencu filma "Četiri sobe" (1995), na kojemu je prvi put surađivao s ekscentričnim Robertom Rodriguezom, kojemu je potom 1996. godine napisao scenarij za možda i najpoznatiji trash horor "Od sumraka do zore", u kojemu je odigrao i zapaženu ulogu. Ovaj dvojac je zaslužan i za trosatni spektakl "Grindhouse", kojega su 2007. godine sastavili poput Frankensteina koristeći Tarantinov "Otporan na metke" i Rodriguezov "Planet terora", kojima su stvorili izrazito funkcionalan i zabavan eksploatacijski film temeljen na napetoj akciji i nasilju, pretjeranim specijalnim efektima i preglumljavanju popularnih glumaca poput Brucea Willisa, Kurta Russella i Josha Brolina, dok je sve upotpunjeno i najavama za izmišljene filmove, koje bi svaki ljubitelj akcije rado pogledao.


Devedesetih je Tarantino režirao i svoj možda kvalitetom najslabiji film – "Jackie Brown" (1997.), koji je nastao zbog suradnje s prijateljem i književnikom Elmoreom Leonardom, prema čijem je romanu i snimljen. Ovaj film, iako u sebi nosi djelić Tarantinova potpisa, koliko god izrazito intrigantan i duhovit bio, ipak ne zadovoljava neke standarde na koje su gledatelji do tada navikli, bar u kontekstu nasilja i prepoznatljive prenaglašene kulminacije. Međutim, već početkom novog milenija Quentin Tarantino "iskupljuje" se s dotad, ali i dosad, najkrvavijim projektom, koji hipostazira osvetu i otkriva redateljevu fasciniranost japanskom kulturom i kinematografijom.
Nasilje i još nasilja

Riječ je, naravno, o "Kill Bill" projektu koji je zbog dugog trajanja (više od četiri sata) rastavljen na dva dijela, a na kojemu Tarantino ponovno, nakon "Paklenog šunda", surađuje s Umom Thurman, glumicom iz koje je izvukao uistinu ono najbolje, nakon što ju je Bruce Willis kratko najavio u tom hitu iz 1994. godine, sada na velika vrata ulazi u središte radnje. Mnogo toga je u "Kill Billu" povezano s japanskom kinematografijom, naročito s filmom "Lady Snowblood" (1973.), redatelja Toshiya Fujite, koji je Tarantinu poslužio kao prava inspiracija - za razvijanje koncepta nemilosrdne osvete, za ubacivanje impresivne animirane sekvence te naposljetku, za možda i najpoznatiju scenu borbe u snijegu, između likova Ume Thurman i Lucy Liu, koja je u scenografskom smislu gotovo iskopirana.


Kako se ne boji zagrebati ni po prošlosti, Tarantino je potom dokazao u svom spektaklu iz II. svjetskog rata, u kojemu "Nemilosrdni gadovi" (2009.) ispisuju nove stranice povijesti. Nasilje i još nasilja, u duhovitoj i napetoj atmosferi pri lovu na naciste, ondje rezultiraju i realizacijom pomno isplaniranog atentata na Adolfa Hitlera i njegove suradnike, koji simbolično skončavaju u plamenu.


Nakon toga Tarantino se okreće vesternima, pa odmah na početku, za "Odbjeglog Djanga" (2012.) dobiva Oscara za najbolji originalni scenarij, koji problemu robovlasništva sredinom 19. stoljeća predstavlja rješenje u obliku tamnoputog junaka - revolveraša. Takvu dekonstrukciju vesterna, uz poznatu potragu za izgubljenom ljubavi, postižu likovi briljantnih Jamiea Foxxa i Christopha Waltza, koji je oduševio i u "Nemilosrdnim gadovima", još jednom ponavljajući ustaljenu Tarantinovu mantru - nasilje je uvijek odgovor na nasilje.


Upravo do toga zaključka dolazi i "Mrska Osmorka" (2015.), ipak jedan od slabijih Tarantinovih filmova, koji vestern dijelom povezuje čak i s detektivskim filmom, dok unatoč pravoj fabularnoj zavrzlami, rasplet natopljen krvlju, ipak ostaje donekle bez efekta. Dugogodišnja suradnja ovog američkog redatelja i Samuela L. Jacksona ovim se filmom na trenutak zaustavila, ali nema sumnje da će Tarantino za svog omiljenog namrgođenog glumca svejedno pronaći neki angažman, makar i u sljedećim ZF projektima.
Bilo jednom…u Hollywoodu

U tom tonu Tarantino dolazi do svog posljednjeg filma "Bilo jednom…u Hollywoodu", koji istinskim ljubiteljima sedme umjetnostima donosi pravi užitak, jer predstavlja kombinaciju svih pozitivnih odlika ovog američkog redatelja i scenarista. No, prije svega, zbog podijeljenih reakcija nepripremljene publike, treba se osvrnuti na duljinu ovoga filma, koji poput većine Tarantinovih projekata traje gotovo tri sata, a iako možda nije dinamičan poput "Paklenog šunda" i "Kill Billa", u njemu se fabula gradi strpljivo i postupno, pa gledatelj mora "zaslužiti" rasplet koji niti ne očekuje. S druge strane, ni odabir glumaca nije mogao biti bolji, jer Brad Pitt, s kojim je Tarantino uspješno surađivao u "Nemilosrdnim gadovima", i Leonardo DiCaprio, koji je savršeno odigrao zlog robovlasnika u "Odbjeglom Djangu", iako očekivano, imaju posebnu prijateljsku kemiju koja je uvelike pridonijela kvaliteti cijelog filma.


Svaka čast Martinu Scorseseu, ali DiCaprio je "tek" ovim filmom pokazao čist i surov glumački talent upravo u ulozi nedovoljno dokazanog glumca u vesternima, dovodeći pritom Tarantinovu zamisao o intertekstualnosti (film u filmu) na znatno višu razinu. Ovaj film, kojemu je radnja smještena u zlatno doba Hollywooda s kraja 60-ih godina, odaje počast klasičnom filmu i vesternu, a dok pomalo parodijski prikazuje velikane poput Stevea McQueena i Brucea Leeja, uspijeva i vješto intervenirati u povijest promjenom nesretne sudbine supruge kultnog redatelja Romana Polanskog, koju je utjelovila sve bolja Margot Robbie.
Žestoka i krvava kulminacija koja se u "Bilo jednom…u Hollywoodu" mogla naslutiti još od sredine filma, dovodi naposljetku do stapanja osjećaja nostalgije i prijateljstva, smijeha i zgražanja, nade i pravde. Upravo u tome leži genijalnost Quentina Tarantina koji ovaj posao radi zbog sebe i filmoljubaca, zbog svega što život zapravo i jest – splet nasumičnih i povezanih događaja, ponekad neželjeno nasilnih, koji bez iznimke vode do neplaniranog raspleta.

Piše: Marko MANDIĆ
Manje poznati i budući projekti
Osim igranog filma Quentin Tarantino okušao se i u televizijskim serijama, pa je tako davne 1995. u prvoj sezoni popularne “Hitne službe” režirao jednu epizodu pod nazivom “Majčinstvo”, dok se 2005. poigrao i s forenzičarima s dva finalna nastavka pete sezone u seriji “CSI: Crime Scene Investigation”, za koje je nominiran i za Emmyja. S druge strane, iako usporava s radom, ni nakon “Bilo jednom..u Hollywoodu”, Tarantino ne misli stati, pa se nakon kriminalističkog filma i vesterna okreće znanstvenoj fantastici, jer je najavljeno da će režirati novi nastavak filmova “Zvjezdanih staza”. Međutim, ono što možda još više veseli Tarantinove fanove dolazi u obliku trećeg nastavka „Kill Billa“, za kojega će ovaj američki redatelj i scenarist razviti likove koji su odrasli od 2004. godine i sada kreću u osvetnički pohod. No, još nije poznato kada se “Kill Bill Vol. 3” može očekivati, baš kao ni nesumnjivo zabavan novi projekt koji spaja njegova tamnoputog junaka Djanga i osvetnika Zorroa, u kojemu će Tarantino također raditi na razvoju likova.