Empirijska istraživanja provedena uoči raspada bivše države, pa i osobna iskustva, potvrđuju relativno dobar suživot između Hrvata i Srba koji je, istina, bio pod kontrolom vladajuće Partije, ali je baštinio i višedesetljetnu, a negdje i višestoljetnu tradiciju međusobnih odnosa i zajedničkog komšiluka/susjedstva, prijateljstava, bračnih i drugih veza - kaže dr. sc. Dragutin Babić, te dodaje:

- Rat je u znatnoj mjeri to razorio, iako su i tu potvrđeni primjeri međusobne zaštite u tim vremenima. Povratkom Hrvata, a onda i Srba, počinje teška i spora obnova prijeratnog suživota, a najveći problemi u integraciji sve do danas su u Vukovaru i okolici, gdje su od strane pobunjenih Srba i JNA počinjeni najteži zločini. Poseban problem, uz teška ratna sjećanja, svakako su stigme (ustaše, četnici), koje postaju ‘normalna‘ oznaka za one druge. Funkcionalna integracija (gospodarstvo, suradnja u radu i sl.), svakako ide brže, dok su najveći problemi u onome što sociolozi nazivaju normativnom integracijom, a to je pitanje simbola, interpretacije dalje i bliže prošlosti i uloge različitih aktera u njima. A ti prijepori nisu samo na relaciji Hrvati-Srbi, gdje su svakako najveći i iz sadašnje perspektive teško premostivi, nego i unutar pojedinih nacija, pa se pripadnici hrvatske nacije također oko toga spore, dugotrajno i iscrpljujuće, na što odlazi dobar dio ukupne društvene energije, a sve na štetu razvoja i napretka. Stalni, a najčešće jalovi povratak u prošlost ovdje nagriza budućnost, a nedostatak perspektive generira migracije i društveni pesimizam.

Iz Srbije svako malo stižu prozivanja Hrvatske za ustaštvo, fašizaciju. Kako to komentirate?

- Srbijanske vladajuće politike, ali i većina opozicijskih, nije prevrednovala politiku Miloševića i JNA. To je teško očekivati da se dogodi onako kako bi to htjeli akteri iz Hrvatske (problemi takve prirode postoje i na strani koja se branila), ali dok se pokušavaju braniti balvani kojima su pobunjeni Srbi počeli svoju pobunu protiv hrvatske države, pomaka neće biti. Incident u kojima su napadnuti Srbi koji su gledali utakmicu Crvene zvezde u Hrvatskoj, iz svega što je poznato, etničko je nasilje nad Srbima. I toga je bilo u više slučajeva nakon rata. Ono što je pritom važno, a to se ovaj put dogodilo, to je politički osuđeno, a protagonisti toga napada su uhićeni. Iz toga izvlačiti zaključke o opravdanosti srpske pobune u Hrvatskoj ukazuje na to da su posrijedi drugi motivi, koji se svode na zamjenu teza, a prema kojima bi Hrvatska trebala očito biti trajno odgovorna za ono što se događa na relaciji Hrvati-Srbi, kao i onoj koja uključuje međudržavne odnose Hrvatske i Srbije. Odmah treba reći da kako god srpske politike stalno traže ustaštvo u Hrvatskoj, tako i dio aktera u Hrvatskoj blagonaklono gleda na pokušaje da se neki jasni pokazatelji ustaškog režima, poput pozdrava ‘za dom spremni‘, koriste u javnom prostoru, a pojedini akteri iz visoke politike drže poglavnikovu sliku u vlastitom domu. Sve to samo pothranjuje srpski nacionalizam koji za svoje potrebe situaciju onda čini još dramatičnijom. Uopće, pitanje generalizacije je vrlo opasno, i mudra, ali i uključujuća politika, kako hrvatska tako i srpska, trebale bi biti oprezne s riječima i posebno ih ne projicirati na sve pripadnike nacije. Tu je velika odgovornost aktera u javnom prostoru, a njihov uključujući, a ne diskvalificirajući govor i izričaj, olakšali bi život ljudima u njihovim selima, gradovima, kvartovima koji su, iako znatno narušen, uglavnom još uvijek multietnički. Prostori bivše Jugoslavije izuzetno su opterećeni ratovima u dvadesetom stoljeću, mržnja se generira na nove generacije (koje su, što pokazuju moja istraživanja, manje tolerantne i više isključive od starijih generacija). I pravo pitanje je kako izići iz toga? Nisam veliki optimist, utoliko što je stalno vraćanje u prošlost, na način da se etnički naši zločini počinjeni u daljoj i bližoj prošlosti zabašure i umanje, a tuđi uvećaju, dio političkih programa na kojima te politike parazitiraju. Naravno da to političari neće reći, to je ono što sociolozi razlikuju kao latentno (prikriveno) u odnosu na manifestno (vidljivo). To je svakako lakše od otvaranja novih radnih mjesta i povećanja produktivnosti.

Koji su zapravo ključni problemi srpske nacionalne manjine u RH, ali odnosa RH i Srbije?

- Problema ima i treba otvoriti sva pitanja. Na razini socioekonomskih odnosa treba primijetiti da su Srbi povratnici smješteni u slabije razvijenim krajevima Hrvatske, pa i to već nosi stanovitu težinu. Nadalje, i osim zakonske ravnopravnosti, status Srba u Hrvatska sigurno je još uvijek opterećen ratnim zbivanjima, što se manifestira u zbiljskim relacijama u njihovim naseljima, ali i u stigmi koju nose samim tim što su Srbi, a treba istaći da je nemali broj Srba sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Tako bi, osim ovih izrazito negativnih i za Hrvatsku nepovoljnih aktivnosti (pobuna Srba devedesetih), trebalo više isticati doprinos Srba hrvatskoj kulturi i javnom životu, koji također nije mali. Hrvatsku povijest, sa svim problemima, konfliktima, ali i suradnjom i zajedništvom nisu gradili samo Hrvati, nego i pripadnici drugih nacija i etničkih zajednica, uključujući Srbe. Etnički incidenti također su prisutni, oni nisu brojni, ali su za sociopsihološku atmosferu izrazito negativni i rušilački. Važno je na njih javno reagirati, poslati poruku, a hrvatski i širi problem je što se često na svaki oblik nasilja nedovoljno reagira, pa se nasilje, od etničkog do onog u obitelji i drugdje ‘normalizira‘.

Što se tiče odnosa između država Hrvatske i Srbije, tu je bilo nakon završetka rata 1995. različitih razdoblja. Neposredno poslijeratno razdoblje vrijeme je zahlađenih i teških odnosa, što je s obzirom na rat, posebice ulogu JNA i pobunjenih Srba i pokušaja otcjepljenja dijelova hrvatskog državnog teritorija, razumljivo. To je vrijeme opterećeno ratnim izbjeglicama, njihovim povratkom, preprekama u povratku, razorenošću velikih prostora (srpska razaranja na početku rata, ali i hrvatska paljenja čitavih sela naseljenih Srbima nakon rata). Nadalje, a to vrijedi i kasnije, to je drugačija i oprečna interpretacija "onoga što se dogodilo" s pozicija hrvatske i srpske službene politike i većine drugih aktera u društvu. To je, ako promatramo situaciju u aktualnom vremenu, vjerojatno najveći problem u ovim međudržavnim, a onda i međunacionalnim odnosima. Iako je Hrvatska napadnuta, a srbijanske politike na različitim razinama (Milošević, JNA, pobunjeni Srbi u krajinama), upregnute u zajednički cilj, počinile najteže zločine, bilo je i s hrvatske strane paljenja i zločina prema Srbima, pa i onima koji nisu sudjelovali u ratu kao vojnici. Stoga, za poboljšanje tih odnosa potrebno je osuditi ono što je bilo loše. Nešto kasnije, desetak godina nakon završetka rata u tim odnosima je došlo do otopljavanja, da bi se ti odnosi opet zategnuli. Mislim da je jedan od važnijih razloga činjenica da su u Srbiji na vlasti neki od protagonista srpskog osvajačkog rata, i da se ne mogu, a i ne žele, distancirati od takve za sve, pa i za Srbe u Hrvatskoj, pogubne politike, pa se čak traže "argumenti" za pobunu Srba u Hrvatskoj devedesetih. Tu je i rehabilitacija četništva. No, opet, treba reći nešto i o našem, hrvatskom "dvorištu". I ovdje neki akteri uporno pokušavaju redizajnirati Pavelićevu NDH, od marširanja ulicama Zagreba uz poklič ‘za dom spremni‘, što se čuje na koncertima i nogometnim utakmicama. U dosta slučajeva to se toleriralo od strane vladajuće politike u Hrvatskoj. Mislim da se situacija mijenja nabolje, ali sporo. Neki akteri u društvu otvorenije istupaju, ali potreban je, osim zakonskih rješenja i pravovremeni te jasan i nedvosmislen istup političara i drugih aktera (bez fige u džepu) koji imaju moć, na tragu diskvalifikacije toga, makar i simboličkog povratka u najmračniji dio hrvatske prošlosti. Poruke su itekako važne, posebice ako ih šalju osobe koje imaju političku i/ili društvenu moć. Političari "igraju" na kartu i takve prošlosti, kako u Srbiji tako i u Hrvatskoj, često iz pragmatičnih razloga, dobivanja glasova na izborima, ali dugoročno pa i neposredno čine društvenu štetu prenašanjem prošlosti u aktualno vrijeme i tako skreću pozornost sa socioekonomskih problema (iseljavanje, demografski problemi, nezaposlenost, male plaće).

Netolerancije i rasizma mnogo je i drugdje u Europi, u svijetu, što mediji još više potenciraju kroz senzacionalistički diskurs. Kako odgovoriti na takav negativizam?

- Iako i to treba respektirati, nije isključivo važno što se o nama misli vani, jer i neki na Zapadu imaju predrasude o Hrvatima i Hrvatskoj, drugim narodima bivše države, Balkanu u cjelini, i to ne male. Mi smo za njih Istok koji nije dovoljno civiliziran (pritom, naravno bar djelomice zaboravljaju i prikrivaju ‘svoje‘ necivilizirane postupke kroz povijest, sve do najnovijeg vremena). Ali, važnije je nešto drugo: Hrvati i svi drugi građani Hrvatske ne grade državu zbog nekoga, nego valjda zbog nas koji ovdje živimo. I dok je u državi loše bilo kome od Hrvata, Mađara, Srba, pripadnika ostalih nacionalnih manjina, ili onih koji se nacionalno ne opredjeljuju, ima se na čemu raditi. I tu je odgovornost svih aktera u javnom životu, od predstavnika hrvatskog etničkog korpusa do lidera Srba u Hrvatskoj i drugih. Zato se unutar hrvatskog društva, kako na normativnoj tako i na političkoj i svakoj drugoj javnoj razini treba zalagati za dosljedno poštovanje svakog čovjeka, bez obzira na njegove (sub)identitetske značajke, ne samo nacionalne.

Uloga medija je također važna. I tu postoji problem senzacionalizma na koji igraju mediji, a to potiče "glad" suvremenog čovjeka za doživljajima koji trebaju biti bombastični. To se čini i s vremenskom prognozom, a kud ćeš pogodnijeg tla za takvo kreiranje sociopolitičke zbilje od onog etnonacionalnog! Stoga, mediji, poput svih drugih aktera trebaju pridonositi suživotu i toleranciji, tražiti afirmativne primjere, a ne samo negativne, i u eter pustiti i zvati ljude koji su skloniji dijalogu i suradnji, posebno onoj međunacionalnoj koja se nadaje kao najslabija karika u lancu društvenih odnosa na prostorima bivše Jugoslavije, uključujući Hrvatsku.(D.J.)