Beogradska jazz-pjevačica Lena Kovačević smatra se jednom od najvažnijih glazbenica nove generacije. Nakon što je diplomirala na prestižnoj glazbenoj akademiji u Amsterdamu, izdala je tri albuma za domaće tržište. Njezin glazbeni stil odiše jedinstvenim spojem popa i jazz-glazbe. Album “Dobar dan za pjevanje” objavljen je 2009. godine, a zahvaljujući njemu našla se u jednoj od najpopularnijih emisija Prvi glas Srbije u ulozi žirija. Slijedi album “San” koji je bio proglašen najprodavanijim albumom u cijeloj regiji, te “Jazzeri”, koji je hommage Momčilu Bajagiću Bajagi.

Lena dolazi iz umjetničke obitelji, a njezin otac je Dušan Kovačević, najpoznatiji srbijanski dramski pisac, autor velikih filmskih i kazališnih hitova kao što su “Balkanski špijun”, “Maratonci trče počasni krug”, ”Ko to tamo peva”, “Profesionalac”.

Godinama uspješno gradite glazbenu karijeru u drugačijem stilu od onoga na koji smo naviknuli na ovim prostorima. U vremenu kad je istinsko glazbeno stvaralaštvo u sjeni, koliko je teško ostati dosljedan smjeru koji ste odabrali?

- To ima svoje pozitivne i manje pozitivne strane. Sreća je raditi nešto što je neobično. To mi je omogućilo nastupati zaista mnogo, ali i uspješno surađivati s brojnim glazbenicima i kompanijama iz Srbije, iz susjedstva, ali i inozemstva. S druge strane, s raspadom bivše države, svi mi koji se bavimo glazbom danas, a posebno nečim drugačijim, nosimo teret smanjenog područja na kojem direktno možemo raditi, tako da je to povezivanje između glazbenika i zemalja od velikog značaja za sve umjetnike.

Vaš otac Dušan poznati je pisac, scenarist i akademik. Kako je bilo odrastati uz takav autoritet?

- Divno i doista blagoslovljeno. Prije svega, zato što je on uvijek bio dobar i posvećen otac, i zato što smo se brat, mama i ja uvijek osjećali voljeno. To je ono što je jedino nama kao obitelji važno, a naravno tu su profesionalni uspjesi i činjenica da smo još kao djeca upoznali neke izuzetne ljude koji su veliki i važan dio naših života, kao recimo Bora Todorović, moj kum.

S obzirom na to da, kako se kaže, jabuka ne pada daleko od stabla, što ste vi naslijedili od svog oca? Je li vas on usmjeravao na glazbenom putu?

- Pretpostavljam da je ta ljubav prema jazzu ili glazbi iz filmova Woodyja Allena došla do mene preko te linije. Mama je uvijek više voljela Beatlese, a tata Franka Sinatru, a ja ih zaista podjednako volim i razumijem, naslušala sam se mnogo glazbe od ranog djetinjstva.

Koji vam je najbolji savjet dao otac?

- Ni jedan onako da me je stavio u fotelju i rekao: Slušaj, evo savjeta... Odrastala sam s njima, pa je to niz savjeta i rečenica i teško mi je izdvojiti jedan. Satkano je u nama sve što smo čuli.

Majka ste dvojice sinova. Kako ih odgajate? Prenosite li na njih ono što su vaši roditelji prenijeli na vas?

- Sigurno. Vjerujem u ono “čini drugome ono što želiš da tebi čine”, tako da su sve te niti za mene neraskidive i važne. Voljela bih da moja djeca uzmu ono najbolje, a da budu svakako bolji od nas. Da znaju koji su prioriteti u životu i ne budu zavarani onim što im se nudi kao normativ, a to je veliki materijalizam u kojem živimo. Voljela bih da čeznu za dubljim stvarima u životu. Tu je obitelj na prvom mjestu.

Kakvi su vaši dječaci, što ih zanima u ovim godinama?

- Oni imaju sedam i četiri godine, mlađi je pod utjecajem starijeg, pa ga sve zanima što on radi. Sada su sve više vezani jedan uz drugog i uistinu je to vrsta čarolije koju znaju roditelji, a koja se ne može lako opisati.

S obzirom na majčinske i poslovne obveze, nađete li vremena za sebe?

- Trudim se uvijek izdvojiti pola sata kako bih nešto pročitala, zapisala, ili jednostavno prošetam.

Što je potrebno da jedna žena blista poput vas?

- Znate kako, trudila sam se uvijek slijediti svoj instinkt, raditi ono što volim i birala ljude koje u svom životu sada imam pokraj sebe. Zaista ih volim i zahvalna sam Bogu što imam mogućnost da se u ova vremena, koja su puna kompromisa, bavim onim što volim, na način koji volim. Imam još mnogo želja i ambicija, ali zaista mi je važan način na koji nešto radim.

U čemu još uživate?

- Plivanje je moja velika strast i to je nešto za što se trudim da tijekom tjedna uvijek imam vremena, to je moja vrsta treninga. Definitivno je tu i slastičarnica Gelato Freddo u Beogradu, koju smo suprug i ja zajedno otvorili. Originalni recepti i namirnice koje stižu s juga Italije nešto su što je osvojilo prvo nas, a zatim i ljude koji nam dolaze.

Kako se rodila ideja za to? Zašto baš talijanske slastice?

- Mnogo smo putovali Italijom i zaljubljena sam odavno u njenu estetiku, okuse, činjenicu da su obitelj i svi običaji u vezi s obitelji toliko važni u Italiji. Posve spontano dogodilo se da smo krenuli u tom smjeru, a sad mi se čini kao da se oduvijek bavimo time i kao da nas je, zapravo, čekala cijela ova priča. Ušli smo potpuno spremno u nju i iako ništa nismo znali, to su one odluke koje mogu promijeniti život, a da u vrijeme kad ih donosite niste toga svjesni. Tako se rodio naš kutak Italije u Beogradu, a sve posjetitelje čekamo s radošću.