Američki redatelj i scenarist Jim Jarmusch jedan je od značajnijih filmaša koji je odigrao ključnu ulogu u formiranju američkog nezavisnog filma u posljednja tri i pol desetljeća. Sedam njegovih filmova nominirano je za Zlatnu palmu u Cannesu, a kritičari su još od najranijih filmova hvalili njegov minimalistički stil koji prikazuje realističan život u Americi. Na sljedećoj stranici TV-Obzora recenzirali smo njegov posljednji film “The Dead Don’t Die”, a u povodu toga odlučili smo se još jednom podsjetiti na filmografiju slavnog redatelja.

Jim Jarmusch rođen je u Akronu u državi Ohio 1953. godine. Studirao je englesku književnost na Sveučilištu Columbia te film na Sveučilištu New York, pod mentorstvom Nicolasa Raya. Prema vlastitom scenariju snima i montira prvi igrani film “Neprekidni praznici” (1980.), koji odražava utjecaje njujorškog undergrounda i eur. modernističkog filma te najavljuje temeljne motive svojega opusa – prikaz društvenih marginalaca, putovanje, nekomunikativnost, opsjednutost ikonama pop-kulture.

Nakon što je snimio prvijenac Jarmusch je snimio 30-minutni “Novi svijet”, naknadno ga proširivši u “Čudnije od raja” (1984.), koji je na festivalu u Cannesu osvojio Zlatnu kameru za najbolji debitantski film. Film, gotovo bez radnje, u kojemu pratimo mađarsku tinejdžericu (Eszter Balint) koja stižu u posjetu svojem rođaku (Richard Edson) u Sjedinjene Države, označio je novo poglavlje u američkom nezavisnom filmu i s razlogom se smatra jednim od najutjecajnijih filmova 80-ih. Treći član ansambla bio je John Lurie, koji ujedno potpisuje i soundtrack.



Kritika američkog društva

Neobičan spoj film-noira i komedije u kojemu glavni trojac jednostavno vlada filmom, dok nas kamera Robbyja Muellera odvodi duboko na jug u nepregledne, maglovite močvare Louisiane. “Pod udarom zakona” (1986.) film je koji se gleda svim čulima, zbog zavodljivog jazza Johna Lurieja, zarazno hipnotizirajućeg glasa Toma Waitsa, ili ekscentričnih komičnih dionica Roberta Benignija. A kada sudbina napokon spoji ovu trojicu na ekranu slijedi eksplozija emocija.

U središtu radnje Jarmuschevog omnibusa “Tajanstveni vlak” iz 1989. godine, tri su priče povezane mjestom radnje, zapušteni hotel u Memphisu, u kojem se pojavljuje duh Elvisa Presleya. Kao i svi njegovi filmovi, i ove tri priče u kojima se pojavljuju Screamin’ Jay Hawkins, Joe Strummer, Steve Buscemi te nezaboravni dvojac Masatoshi Nagase i Youki Kudoh, zapravo su slike suptilne kritike američkog društva kojom dominiraju otuđenost i ispraznost.

Dvije godine kasnije Jarmusch snima još jedan omnibus “Noć na zemlji”. Pet taksija. Pet gradova. Los Angeles, New York, Pariz, Rim i Helsinkij. Jedna noć. U živote taksista ljudi ulaze i izlaze iz njih gotovo bez pozdrava - pogled na taksimetar, račun, napojnica. No svaki od putnika ima neku svoju priču, svoj život, svoje strahove i nadanja, ali i svoje predrasude.

Mjesto na kojemu se spaja voda s nebom zauvijek će nam ostati u sjećanju zbog, poput kanape sendviča, aranžiranog Johnnyja Deppa koji plovi na mjesto odakle su svi duhovi, no u onih sto dvadeset minuta ranije, put do pakla, ispisivanje poezije krvlju i kucanje na vrata percepcije, ludilo hororičnog soundtracka Neila Younga, Jim Jarmusch je u “Mrtvom Čovjeku” (1995.) jednom zauvijek uništio vesterne, zakucao veliki klin na sanduk, zaključio jednu povijest stvorivši nevjerojatno nasilnu i neponovljivu svoju crno-bijelu viziju kroz kameru Robbyja Müllera, sedme umjetnosti, ali i života samog.

Legenda kaže kako je Neil Young pristao snimiti glazbu za “Mrtvog čovjeka” jedino ako će mu Jarmusch vratiti uslugu i režirati dokumentarni film o turneji koju je Young odradio sa svojim bendom Crazy Horse. Rezultat je film “Godina konja”, koji je kritika sasjekla, a posebno je oštar bio pokojni Roger Ebert koji ga je nazvao “najgorim filmom 1997. godine”.



Antologija vinjeta

Četiri godine trebalo je Jarmuschu da snimi “Put samuraja”. Duh Pas je vrhunski plaćeni ubojica koji živi i djeluje prema samurajskom kodesku Bushido te je posve odan svom, kako ga naziva, gospodaru, mafijašu Louieju, koji mu je u mladosti spasio život. “Put samuraja” na osebujan način poigrava se sa žanrovskim nasljeđem samurajskih i gangsterskih filmova. Životna uloga Forresta Whitakera, iako je briljirao nekoliko godina kasnije kao Idi Amin u filmu “Poljednji Štoski kralj”, za kojega je dobio Oscara.

Antologija vinjeta “Kava i cigarete” premijerno prikazana 2003. godine, a koje je Jarmusch snimao dvadesetak godina u kojemu njegovi likovi uz kavu i cigarete raspravljaju o Tesli, Parizu dvadesetih godina prošlog stoljeća, o Elvisovom bratu blizancu, korisnim upotrebama nikotina i engleskom čaju. A ispred kamere glumačka i glazbena krema: Iggy Pop, Tom Waits, The White Stripes, Bill Murray, Cate Blachett, Roberto Benigni, Steven Wright, RZA, GZA, Isaach De Bankolé, Alfred Molina, Steve Coogan i mnogi drugi.

Don Johnston (Bill Murray) primi anonimno pismo u kojem piše da ima 19-godišnjeg sina, no on nema pojma koja bi žena mogla biti majka tom djetetu. Donov prijatelj i susjed Winston, ljubitelj Sherlocka Holmesa, sastavi popis svih Donovih bivših djevojaka i skuje plan da će obići cijelu zemlju i susresti se sa svakom od njih te na taj način pokušati ustanoviti identitet Donova sina. Bezosjećajni Don, nevoljko i s cvijećem u rukama, kreće u obilazak bivših djevojaka. Film “Slomljeno cvijeće” 2005. godine dobio je nagradu “Grand Prize” te je nominiran za Zlatnu palmu na Filmskom festivalu u Cannesu.

Na prvo gledanje “Granice kontrole” (2009.) pretenciozno je dosadan, uvrnut i pomalo uvredljiv za gledatelja koji odluči provesti svoja dva sata s njim. No, već drugi susret s njim kada mu dopustite da vas zarobi uvijek čarobnom kamerom Christophera Doylea koja doslovce živi kroz svaki kadar u kojemu Isaach De Bankolé oživljava naše gledanje na američke heroje. Točnije na usamljene lutalice koji se bore za “pravdu”, iako u konačnici nismo sigurni zbog čega volimo legendarne likove koje su tumačili Lee Marvin i Clint Eastwood.



Ljubav koja traje stoljećima

U središtu priče “Samo ljubavnici preživljavaju” (2013.) dvoje je vampira Adam (Tom Hiddleston) i Eva (Tilda Swinton), čija ljubav traje stoljećima. No, ispod priče o dvoje ljubavnika koji uspijevaju preživjeti zahvaljujući jedno drugomu, odnosno međusobnoj ljubavi, Jarmusch je složio prekrasno tužnu posvetu Detroitu, nekoć američkom središtu automobilske industrije, gradu koji je najbolja slika Amerike, ali i zapadne civilizacije koja je na rubu provalije. Istovremeno, ovo je film o svima nama, o herojima koje tako uzaludno volimo - u Jarmuschevoj slučaju to su Buster Keaton, Franz Kafka, Edgar Allan Poe, Nicholas Ray, Joe Strummer i David Foster Wallace - kao i o potencijalima koje kao vrsta nikada nismo iskoristili.

Glavni lik Jarmuschevog filma “Paterson” (2016.) je Paterson (Adam Driver) vozač autobusa u gradu Patersonu. Živi svoju jednostavnu rutinu - vozi dnevnu rutu, promatra grad koji promiče ispred vjetrobranskog stakla i osluškuje razgovore... Zapisuje poeziju u bilježnicu, šeta svog psa, u baru ispije jedno pivo i stiže kući supruzi Lauri (Golshifteh Farahani) i vrckavom ljubimcu Nellieju. Za razliku od njegova, Laurin se život stalno mijenja. Svaki dan ima nove snove. Iako su kao nebo i zemlja, Paterson voli Lauru i ona voli njega.

Dokumentarni film “Gimme Danger”, prikazan 2016. godine, priča je o The Stoogesima. Čak i ako niste fan The Stoogesa, ili lika i djela Jima Osterberga aka Iggyja Popa (koji jednostavno briljira u ovom dokumentarnom filmu), siguran sam da će vas oduševiti priča o jednom od najvećih rock’n’roll bendova svih vremena, smještena u glazbeni, kulturni, politički i povijesni kontekst, i prenosi njihove zgode i nezgode, istovremeno objašnjavajući razloge njihova početnog komercijalnog neuspjeha, kao i dugogodišnjeg utjecaja. Jer ponekad je potrebno pogledati unazad kako bismo znali cijeniti sve što imamo.