Sakralna glazba u Hrvata oduvijek je bila u zapećku javnog zanimanja. U bivšem komunističkom režimu bila je smatrana klasno prevladanom, politički subverzivnom i ideološki duboko antisocijalističkom. Proleterima u socijalizmu bilo je primjerenije da se kulturno uzdižu uz “Kozaračko kolo”, “Bilećanku” i “Padaj silo i nepravdo”.

Dovoljno je bilo vidjeti kako su odmah nakon tzv. oslobođenja (od Nijemaca da, ali nažalost ne i od diktature!) završili ugledni skladatelji sakralne glazbe fra Anselmo Canjuga, OFM Cap, fra Kamilo Kolb, OFM, i Franjo Dugan stariji. Prvi je nakon uhićenja u osječkom kapucinskom samostanu 1945. skončao u koncentracijskom logoru Staroj Gradiški sedam godina moren teškim radom, izglađivanjem i zlostavljanjem. Drugi je tijekom boravka na istoj adresi podvrgavan teškom mučenju, ali je ipak nekako preživio, a treći je odlukom tobožnjeg narodnog režima najuren iz javnog života uz zabranu djelovanja nakon čega je teško obolio i umro 1948. Sva tri velikana hrvatske sakralne glazbe jedan su dio svog života i djelovanja proveli u Osijeku. Zbog svoje važnosti kao skladatelja i martirija koji ga je dopao Canjuga je zaslužio ulicu u Osijeku. Sakralna glazba podjednako je nepotrebna i u današnjem slobodnom društvu. No, ta je pustoš Pirova pobjeda sustavne desakralizacije koja je u ime nekih novih totema i kumira otišla toliko daleko da je počupala svoje korijene. Desetljeća uskraćivanja informacije o ozbiljnoj glazbi u školskom sustavu stvorila je cijele naraštaje glazbeno neobrazovanih ljudi. Paradoksalno je da je taj umjetnički izričaj danas nepotreban i Katoličkoj Crkvi koja se u svom liturgijskom životu okrenula carstvu lakih nota i svakojakih hitića koji se proizvode za potrebe glazbenog programa Hrvatskog katoličkog radija i Radija Marije.

Odlazak na onaj svijet časne sestre Imakulate Malinke, CBMV, ugledne orguljašice, glazbene pedagoginje te utemeljiteljice i umjetničke ravnateljice ansambla Collegium pro musica sacra podsjetio nas je na gotovo polustoljetno postojanje te glazbene institucije koja nadaleko nadmašuje crkvene i hrvatske okvire. Rođena kao Bernardica Malinka u Novoj Gradišci 1935. odlučuje se za redovnički poziv. Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomirala je orgulje i glazbenu teoriju u klasi prof. Vlaste Hranilović. Godine 1967. usavršava se na Papinskom institutu za crkvenu glazbu u Regensburgu. Njezino životno djelo je osnutak ansambla Collegium pro musica sacra 1972. s kojim je više stotina puta nastupila u zemlji i inozemstvu. No, dok koncerte ovog ansambla vani prate ovacije i pozitivne kritike u novinama, u komunističkoj Jugoslaviji nailaze u početku na medijski i svaki drugi bojkot. Iako u lipnju 1974. uspijevaju održati svoj prvi koncert u nekom svjetovnom prostoru, bio je to Povijesni muzej na Gornjem gradu u Zagrebu, iste su godine na Varaždinskim baroknim večerima trebali nastupiti uz odustajanje od svoga naziva, bez svoje dirigentice s. Imakulate, isključivo u civilnoj odjeći i bez honorara. Na takav oblik cenzure Collegium srećom nije pristao. Kako će priznati pokojni fra Bonaventura Duda u predgovoru monografije “Vjera kao pjesma: Collegium pro musica sacra, uz 45. godišnjicu djelovanja” autora don Antona Šuljića, ovaj ansambl je bio osebujni oblik crkvene diplomacije u političkom sustavu koji je bio nesklon bilo čemu što je imalo religiozni predznak. Već 1977. Collegium objavljuje svoju prvu gramofonsku ploču “Naljepše Mariji. Četrnaest hrvatskih marijanskih skladbi” u izdanju Kršćanske sadašnjosti koju je vodio veliki vizionar Josip Turčinović i režimske diskografske kuće Jugotona. Sve do danas Collegium je objavio tri vinilna albuma, 15 audiokazeta i pet kompaktnih diskova. Već 1980. Collegium nastupa u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski na dobrotvornom koncertu koji je dobio prigodni naziv: “Duhovna glazba na tlu Jugoslavije”.

Kako piše Šuljić, ansambl koji su u početku činili klerici i laici, a danas su to isključivo laici, izvodi crkvenu glazbu u njezinoj sveukupnosti, od gregorijanskog korala preko renesanse, baroka, klasike i romantike sve do suvremenih autora sakralne glazbe s posebnim naglaskom na hrvatsku sakralnu glazbu. U tom pogledu je s. Imakulata Malinka bila istinski veleposlanik hrvatske glazbene baštine još od vremena kada je držala brojne orguljaške koncerte diljem Europe, ali i snažno svjetlo nade u tunelu usred mraka. Nakon 1999. kada s. Imakulata odlazi u zasluženu mirovinu, ansambl preuzima s. Cecilija Pleša, CBMV, koja sudjeluje u njegovom radu od početaka još od vremena kada je bila studentica na Muzičkoj akademiji. Ovaj kulturološki pothvat koji je pomicao granice mogućega i dopuštenoga zaslužuje naše poštovanje.