U Sibiru već mjesecima gore nezapamćeni požari. S mjesta ove katastrofe dolaze uznemirujući snimci poput prizora jelena za zapaljenim rogovima koji panično pokušavaju pronaći spas, a oblaci dima veći su od ozemlja Europske unije. Vatra je izazvala i golemu eksploziju u skladištu oružja kod Krasnojarska. Unatoč tome što su ugrožena rijetka naselja, ali i nepregledne šume, ruske vlasti su defetistički odustale od njihova gašenja.

Nije ugrožen samo azijski dio Ruske Federacije i ekološki osjetljivi arktički prostor nego i susjedne zemlje.

Nepregledne sibirske šume su predstavljale baš kao što kažemo i za Amazoniju pluća planeta. U atmosferu je otpuštena golema količina ugljikovog dioksida i drugih štetnih sastojaka, a dim iz Sibira širi se sjevernom hemisferom, zapažen je na širokom prostoru od Danske na zapadu do Aljaske i zapadne obale Kanade na istoku. Nedostatak oborina doveo je i do sličnih požara na Aljasci, u Kanadi i na Grenlandu, ali ih tamošnje vlasti ipak pokušavaju ugasiti. Rusi su svoje koplje bacili u goruće grmlje. Iz te zemlje već stižu vijesti da se očekuje kako će sibirske požare ugasiti tek snježne oborine koje se tamo očekuju idućih mjeseci, a neke procjene govore da će se posljednji požari u Sibiru ugasiti tek u veljači.

Razloga za ovakvo nerazumno i neodgovorno ponašanje je više. Prvo, Rusi nemaju ni izdaleka dovoljne vatrogasne kapacitete da bi se stavili ukoštac s ovakvom nevoljom. Čemu uopće kanaderi kada za saveznika imaš Djeda Božićnjaka i gigatone snijega? Svi se još živo sjećamo promidžbenog snimka koji je prikazao ruskog predsjednika Vladimira Putina kako u njemu omiljenoj ulozi Supermana upravlja protupožarnim zrakoplovom i ispaljuje vodene bombe na nekakav mali, prigodno zapaljeni šumski požar. Zbilo se to 2010. godine za njegova drugog premijerskog mandata kada je predsjedničku vlast tobože prenio na svog bezličnog suradnika Dmitrija Medvjedeva kako bi zadovoljio ustavnu normu koja zabranjuje treći uzastopni predsjednički mandat. Usput, kada je riječ o Putinovoj dugovječnosti na vlasti, Facebookom se širi pikantna šala koja kaže da se svo to vrijeme u Velikoj Britaniji promijenilo pet premijera, četvorica predsjednika u Francuskoj, sedam predsjednika u Gruziji, šest predsjednika u Ukrajini i čak dvadeset predsjednika u Švicarskoj dok je u Bjelarusu tamošnji autoritarni predsjednik Oljaksandr Lukašenka pet puta zamijenio samoga sebe. Naravno, bila je to obična predstava za javnost ili tzv. pokazuha kako bi rekli Rusi. Što današnja Rusija zna i može kada je riječ o zaštiti ljudi, imovine i okoliša pa čak i vojnih objekata u Sibiru pokazala je proteklih tjedana odustajući od bitke s vatrom koju će ugasiti tek snijeg! Drugo, nije nikakva tajna da je Moskvi i europskom dijelu Ruske Federacije u kome živi 110 milijuna stanovnika golemi, ali slabo naseljeni Sibir sa 30 milijuna ljudi tek obična sirovinska baza. Iako se o tome rijetko priča, to je i prostor preostalih sovjetskih gulaga poput radnog logora YaG-14/10 u Krasnokamensku pored grada Čite smještenog uz rudnik urana, u kome je jedno vrijeme bio zatočen i bivši ruski oligarh Mihail Hodorkovskij ili zloglasnog Labitnangija koji se nalazi unutar arktičkog kruga i u kome svoju dvadesetogodišnju (!) kaznu zatvora još guli ukrajinski redatelj, politički uznik i prošlogodišnji dobitnik ugledne Saharovljeve nagrade Oleh Sencov. Njega su Rusi uhitili na rodnome Krimu 2014. odmah nakon okupacije tog ukrajinskog poluotoka i zatvorili kako bi ušutkali svaku pa i najmanju mogućnost prosvjeda.

Zabačeni Sibir je po svemu na rubu događanja u Rusiji, a neposredno prije katastrofalnih požara koji još traju pogodili su ga najgore poplave u ovome stoljeću. Zapostavljanje stanovnika Sibira i njihove osnovne potrebe za sigurnošću moglo bi Rusiju stajati odanosti i strahopoštovanja tamošnjih ljudi kada je riječ o autokratskoj vladavini Vladimira Putina te pomoći jačanju regionalističkih pa čak i separatističkih ideja. Zamisao o osnutku Sibirske Republike koju je 2014. lansirao umjetnik Artjom Loskutov kao reakciju na rusko pripajanje Krima samo je jedna od tih. U Moskvi zaboravljaju da je veliki broj stanovnika Sibira zapravo Rusi ukrajinskih korijena čije je pradjedove i prabake onamo protjerao staljinistički režim. Nepravda koja peče mogla bi ih u nekome trenutku natjerati da se prisjete svojih zanijekanih korijena. Taj osjećaj mogla bi podgrijati i nekompetentnost vlasti u Moskvi te strahovita neodgovornost kada je riječ o katastrofalnim šumskim požarima koji haraju Sibirom.

Nebrigom za Sibir i njegove stanovnike Moskva se na simbolički način odriče azijskog dijela svoje zemlje što je opasna ideja ne samo za suverenitet Ruske Federacije nego predstavlja i mig moćnim i mnogoljudnim susjedima poput Kine koji bi mogli baciti oko na taj slabo naseljeni prostor bogat ne samo rudama nego i vodnim potencijalima za što se Peking itekako zanima. Kinezi se već doseljavaju u južni Sibir o čemu je nedavno pisao i The New York Times bilježeći nezadovoljstvo mjesnih Rusa masovnom eksploatacijom šuma. Manje je poznato da je sječa šuma u Sibiru na godišnjoj razini puno veća nego ona u Amazoniji.

Još prije nekoliko godina Moskva je ponosno inaugurirala Euroazijsku gospodarsku uniju koja je trebala čvrsto povezati Bjelarus, Kazakstan i Rusiju. Kao ideološka potka tome projektu poslužila su konfuzna bulažnjenja na temu tzv. euroazijatizma putinovskog ideologa Aleksandra Dugina. On zagovara “integraciju postsovjetskog prostora u euroazijsku sferu utjecaja Rusije” te se oštro protivi ideji da bi Rusija mogla imati išta bliskog sa Zapadom i liberalnom demokracijom. Taj projekt bio je praćen velikim riječima i prenapuhanim pojmovima kao što je stvaranje nove “euroazijske civilizacije” s Rusijom u svome središtu.

Gledajući što se proteklih tjedana zbiva u Sibiru, a to je povlačenje Moskve iz skrbi za taj prostor i prepuštanje tamošnjih ljudi opasnostima i posljedicama katastrofalnih požara, moglo bi se zaključiti da je Rusija zacijelo već odustala od euroazijske tlapnje koju ionako puno bolje provodi Kina kroz svoj projekt “Pojas i put”. Umjesto da razmišljaju o tome kako žive njihovi ljudi u Čeljabinsku, Magadanu ili Birobidžanu, u Moskvi se svim silama upinju kako bi zadržali svoje okupacijske vojnike u trima europskim zemljama Moldovi (Transnjistrija), Gruziji (Aphazija, Južna Osetija) i Ukrajini (Krim, Donbas), prijeteći potonjoj potpunom ili djelomičnom invazijom. Dokaz za to su satelitske snimke koje govore o novom dovlačenju oružja i vojske. Sve to u ime nepostojeće euroazijske civilizacije.