Ono što je važnije od kreditnog rejtinga jest struktura hrvatske ekonomije. U njoj je vrlo velika uloga države (oko 45 % ukupnog BDP-a) i prema tom pokazatelju mi smo među vodećima u EU-u, odnosno u rangu nekih bogatijih zemalja. Neki će olako zaključiti da smo napokon u društvu primjerice Njemačke i Austrije, međutim, istovremeno u Njemačkoj i Austriji BDP po stanovniku u terminima realne kupovne moći iznosi oko 45.000 eura po stanovniku, a u Hrvatskoj oko 19.500 eura - kaže dr. sc. Andrej Grubišić te dodaje:

- Istovremeno, postoje bogate europske države koje imaju relativno malu participaciju države u ekonomiji, poput Švicarske (33 %) i Irske (26 %). Izvrstan globalni primjer jesu velike i bogate SAD (34 %) ili mali, ali bogati Singapur sa samo 11 %. Drugim riječima, u ovim ekonomijama glavne lokomotive dolaze iz privatnog sektora koji se, empirijski dokazano, ponaša racionalnije od državnog, jer je na to primoran. Također, podaci pokazuju da je udjel države u BDP-u svih bivših socijalističkih zemalja koje su sada članice EU-a manji od hrvatskog slučaja, a sve su nas prestigle po BDP-u mjereno paritetom realne kupovne moći. Da biste istinski izišli iz socijalizma, morate omogućiti veći stupanj ekonomskih sloboda.

Koji su razlozi dosadašnjeg ekonomskog zaostajanja, odnosno presporog razvoja?


- Veći stupanj ekonomskih sloboda znači više privatne inicijative, a više privatne inicijative znači više poduzetnika i racionalnije ekonomsko ponašanje od kojeg cijelo društvo ima više koristi. Uopće ne dvojim, apsolutno krucijalni razlog hrvatskog zaostajanja (samo su još Bugari ostali iza nas) jest pretjerana uloga države u gospodarstvu. To ne bi bio problem kada bi država kreirala veliki BDP, ali to jednostavno nije slučaj. Svaki postotni poen sudjelovanja hrvatske države u BDP-u kreira oko 230 eura po stanovniku, dok je to u Njemačkoj i Austriji blizu 500 eura. Dakle, ne samo da država u Hrvatskoj istiskuje privatni sektor, nego to radi na izrazito neproduktivan način. Visok udjel države u ekonomiji korelira i s činjenicom da Hrvatska ima među najnižim stopama radno aktivnog stanovništva u EU-u. Prema podacima za 2018. u Hrvatskoj samo 47 % populacije starije od 15 godina radi. Prosjek EU-a je za više od deset postotnih poena veći, s tim da je top deset zemalja u EU-u debelo iznad 60 %. Ovi podaci upućuju na zaključak da nas premalo radi. S obzirom na to da je u Hrvatskoj u razdoblju od 2009. do 2014. bila recesija koja je rezultirala gubitkom 200.000 radnih mjesta u privatnom sektoru, došlo je do iseljavanja koje je ozbiljnije krenulo 2015. S obzirom na to da je otišlo radno aktivno stanovništvo ranije (dobrim dijelom) zaposleno u privatnom sektoru, a ostao cjelokupni javni sektor (iz kojeg su jedino odlazili liječnici i medicinske sestre), pokazatelj zaposlenosti krajem 2018. lošiji je nego 2008. (tada je bio 48.6 %). To je rezultiralo statistikom koja mnoge dovodi u zabludu, a to je da je u Hrvatskoj povijesno niska stopa nezaposlenosti. Nije bitna nezaposlenost, nego zaposlenost, a ona je niža nego što je bila (a javni sektor i umirovljenici nisu napustili Hrvatsku). Konačno, pitanje je produktivnosti radnih mjesta. Mnogo zaposlenih u državnom i javnom sektoru, među kojima ima viška administrativnog osoblja uz mali privatni sektor, rezultira niskom produktivnošću radnih mjesta. Dakle, sveukupno nas malo radi i još k tome imamo nisku prosječnu produktivnost radnih mjesta, jer ih ih je mnogo na državnim jaslama (s time da to vrijedi i za jedan dio privatnog sektora koji dominantno radi s državom kao kupcem svojih proizvoda i usluga), a privatni je sektor preopterećen raznim davanjima za koje ne dobiva efikasnu protučinidbu od strane države.



Koja rješenja primijeniti kako bismo se počeli snažnije ekonomski razvijati s novim kapitalnim investicijama?


- Nakon 45 godina socijalizma i 27 godina samostalnosti u kojem država i dalje ima pretjeranu ulogu, zaključujem da za bolji život ljudi u Hrvatskoj nije rješenje u "pametnim ljudima na vlasti" koji će biti sveprisutni i svojim odlukama utjecati na svaku drugu kunu u ekonomiji, nego upravo suprotno - treba nam znatno reduciranija uloga države u gospodarstvu! Samo za ilustraciju, hrvatski nominalni BDP u 2018. godini iznosio je oko 380 mlrd. HRK, od čega je državna potrošnja u najširem smislu riječi (centralna i lokalna država, razni državni fondovi i zavodi, javna poduzeća i sl.), iznosila oko 170 mlrd. HRK. Ako je samo 10 % tog iznosa iracionalno potrošeno, to je 17 mlrd. HRK, a taj broj je mnogo veći. Dakle, dobrim dijelom imamo nerazumnu i neefikasnu državnu potrošnju, jer je država na sebe preuzela mnogo uloga koje joj po logici zdravog (ne samo ekonomskog) razuma ne pripadaju, a da bi država potrošila, mora nekome i uzeti. Na taj način ste završili s relativno visokom poreznom presijom i prereguliranim gospodarstvom, što koči ozbiljniji razvoj privatnog poduzetništva, a istovremeno stvara ovisnike o državnoj potrošnji (zaposleni u javnom sektoru, primatelji poticaja i subvencija, umirovljenici itd.), koji žive u uvjerenju da će ih država zbrinuti. Nažalost, činjenice i ekonomski podaci pokazuju da je životni standard većine tih ljudi lošiji od drugih članica EU-a te da ih većina nema nikakvu znatniju privatnu ušteđevinu (ne zato što su rastrošni, nego što iz tekućih primanja teško mogu štedjeti i investirati), a mnogi nemaju dovoljno ni za normalnu tekuću potrošnju (umirovljenici).


Što se tiče stranih ulaganja, ona su poželjna, dapače, ali umjesto zazivanja greenfield ulaganja u kojima se daje primjerice besplatno zemljište i povlašteni porezni tretman investitoru koji dolazi u Hrvatsku, treba rasteretiti postojeće poduzetnike, jer ćete u suprotnom imati njih kao platitelje redovnih poreza na štetu povlaštenog tretmana nekih koje se proklamira uspješnim primjerom privlačenja stranih ulagača. Dakle, manji porezi svima, a ne samo njima! Nadalje, ako postojeći poduzetnici ojačaju postat će atraktivniji kao biznis u koji bi htjeli ulagati strani ulagači. Istovremeno, naši poduzetnici postat će ti koji će gledati kako se širiti izvan Hrvatske, pa ćemo gledati i obrnuto, tj. gdje će se hrvatski poduzetnik pojaviti kao strani ulagač. Dakle, strana ulaganja, kao posljedica atraktivnog poslovnog okruženja i područja u kojem su atraktivni i perspektivni biznisi koji su takvi postali zbog niske porezne presije i dobrog funkcioniranja sudstva, neusporedivo su korisnija stvar od dijeljenja besplatnih zemljišta i povlaštenog poreznog tretmana odabranima od strane države. Svi moramo imati isti tretman. Bolje je imati 300 zdravih radnih mjesta kod deset poduzetnika koji su ih otvorili zbog općeg smanjenja porezne presije, nego 300 radnih mjesta kod nekog tko je dobio besplatno zemljište i povlašteni porezni tretman jer je "strani ulagač" (a poreze za njega plaćaju ovih desetero regularnih domaćih poduzetnika prema redovnim uvjetima!). Stvar je ponekad apsurdna - s jedne strane birokrati imaju pravo nekom strancu dati povlašteni tretman kod "poželjnog stranog ulaganja", a onda odaberu skupinu domaćih poduzetnika kojima daju subvencije i poticaje kako bi "štitili domaće poduzetnike". Na kraju, oni redovni i nepovlašteni poduzetnici plaćaju za obje skupine. Jedino ispravno rješenje je slobodno tržište za sve, a to znači nepovlašteni tretman za bilo koga (stranog ili domaćeg ulagača), odnosno da Hrvatska bude jednako atraktivna svima. Podaci pokazuju da su najveći primatelji stranih ulaganja u apsolutnim iznosima upravo najrazvijenije svjetske ekonomije. Ne zato što daju povlašteni tretman, nego imaju atraktivne biznise, dobro sudstvo i u manjoj mjeri zato što su sami po sebi zanimljivo tržište (iako se ne mora uopće proizvoditi u zemlji u kojoj se prodaje proizvod). S druge strane, najveća ulaganja u te ekonomije dolaze od investitora iz drugih razvijenih ekonomija. Dakle, razvijene ekonomije imaju upravo ono što zazivam - dobre biznise aktraktivne stranim ulagačima, a ujedno dobre biznise koji investiraju u druge zemlje i tržišta. Ono što stvara pogrešnu sliku jest medijska prezentacija nekog stranog ulaganja od strane državne birokracije, a stvarni brojevi u smislu broja zaposlenih i ukupnog doprinosa BDP-u nevažna je mrvica u usporedbi što bi se dobilo da se državna potrošnja smanji za 20 mlrd. kuna, a novac ostavi građanima kroz smanjenje poreza. Građani moraju shvatiti da nije država ništa nikome dala, a da nekome nije uzela. Naposljetku, nama je svejedno je li ulagač stranac ili Hrvat - bitno je da postoji poduzetnik spreman na poslovni poduhvat.


U nedavnom nastupu na televiziji rekli ste, između ostaloga, da "ekonomija u realnim terminima danas nije ništa mnogo veća nego što je bila prije deset godina". Možete li to malo šire pojasniti?


- Naravno. Uzmimo da je veličina hrvatske ekonomije 2008. godine iznosila 100 jedinica. Prema podacima HNB-a, u realnim terminima (dakle, prilagođeno za inflaciju) u razdoblju od 2009. do 2014. ona se smanjila za 11,5 %. U razdoblju od 2015. do 2018. rasla je na godišnjoj razini za 2,4 %/3,5 %/2,9 % i 2,6 %. To upućuje na zaključak da je na kraju 2018. ekonomija na razini 99,5 jedinica u odnosu na 100 jedinica iz 2008. U 2019. očekuje se rast između 2,5 % i 3 %, pa ćemo biti neznatno iznad 2008. To znači da se nismo maknuli u zadnjih deset godina. Zašto je to tako? Radi strukture ekonomije koju sam ranije objasnio. Recesija je snažno pogodila privatni sektor, a državna potrošnja i porezna presija nastavili su rasti. To je rezultiralo 6-godišnjim padom ekonomskih aktivnosti. Spori rast u zadnje četiri godine (s obzirom na niske baze) ukazuje u kojoj je mjeri privatni sektor u Hrvatskoj slab da bi vukao gospodarstvo. Dakako, Poljaci, Česi, Slovaci, Mađari, Slovenci, baltičke zemlje, pa čak i Rumunji, nas su u tih deset godina nadmašili do te mjere da nitko, osim Bugara, nije iza nas.


U Hrvatskoj je oko 2/3 populacije direktno ili indirektno vezano uz novac koji prolazi kroz državnu blagajnu (centralnu, lokalnu itd.), pa ne čudi što imamo 20 ministarstava (prosjek EU-a je 12), i svi se iz državne birokracije u svom resoru navodno "brinu za građane i njihovu dobrobit", a upravo to i jest najveći problem - trebalo bi ljude porezno rasteretiti i pustiti ih da se brinu o sebi i svojim obiteljima. Nesuvislosti su na sve strane, primjerice ministarstvo graditeljstva daje subvencije za stanove radi kojih se oporezuju svi građani od kojih većina nema koristi od toga, a još gore je onima koji kupuju stan a ne dobivaju poticaj, jer su platili porez iz kojeg se plaća subvencija drugima, a sami moraju platiti višu cijenu stana jer je zbog povećane potražnje došlo do rasta cijena stanova. Deseci su primjera državne intervencije jer se "želi pomoći". Takvom nazovipomoći odmaže se onima koji to plaćaju, a ne dobivaju ništa zauzvrat, i iskrivljuje se stvarno stanje na tržištu. Kao i uvijek, u svakoj intervenciji postoji interesna skupina koja od toga ima korist (ovdje su to primatelji poticaja i investitori u stanove, ali i državna birokracija koja opravdava svoje postojanje i za to dobiva plaću). Mali porezi, deregulacija, kvalitetno sudstvo i slobodno tržište učinit će neizmjerno veću količinu dobroga za najveći mogući broj ljudi u Hrvatskoj u usporedbi s bilo kakvom odlukom, zakonom ili pravilnikom u kojem bilo koji ministar odlučuje kako je "najbolje urediti tržište i preraspodijeliti sredstva". Državni kreatori "rješenja" najvećim su dijelom uzrok postojanja dobrog dijela problema.


Naposljetku, u Hrvatskoj nije došlo do smanjena poreznog opterećenja, kao što tvrde neki političari. Prihodi proračuna i rashodi države rastu iz godine u godinu (i nastavit će rasti u 2020. i u 2021.). Pogledajte javno dostupne podatke Ministarstva financija. Dakle, događa se upravo suprotno od onoga što se govori. Porezno rasterećenje značilo bi manji prihod proračuna i manje rashode, a to nije slučaj. Država ne posustaje, nego se hvali da ima suficit u proračunu. To znači da uz pretjeranu potrošnju od građana i poduzetnika uzimaju i više nego što potroše (a troše prekomjerno!). Dakle, suficit ne vidim kao indikator racionalnije potrošnje, nego prevelike porezne presije. Zagovornik sam male državne potrošnje (pa ako treba i uz deficit), a ne prekomjerne potrošnje uz suficit.
Neke kapitalne investicije upravo su u tijeku, poput gradnje Pelješkog mosta, ali i LNG terminala na Krku, najavljuju se i ulaganja u ceste, željezničke pruge... Vaš komentar?


- Ulaganje u javnu infrastrukturu iz centralnog budžeta je dobrodošlo ako se zadovolje minimalni kriteriji: (1) ukupne koristi su veće od ukupnih troškova (tehnički govoreći, projekt ima pozitivnu neto sadašnju vrijednost); (2) natječaj ne favorizira ni jednog ponuđača, odnosno izvođača; vrlo je poželjno da (3) postoji mogućnost JPP-a ili davanja infrastrukture na upravljanje privatnom upravitelju (koncesija) radi što racionalnijeg upravljanja.



Ukupno je u RH u 2019. godini ugovoreno 490 novih EU projekata! Može li se ipak govoriti da je klima, investicijska i poduzetnička, kao i ona općenita na razini države (ekonomija, financije, stabilan rast BDP-a...), pozitivnija nego prije 5-6 godina?


- Kada ocjenjujete je li nešto loše, dobro ili najbolje, bitna je referentna točka. Rast BDP-a je dobra stvar ako je referentna točka njegov 6-godišnji pad. S druge strane, rast od 2,5 % do 3 % loš je ako je referentna točka razina BDP-a od prije deset godina, i ako znamo tko nas je sve pretekao u međuvremenu. U svakom slučaju rast je preferiran u odnosu na druge scenarije. Naš problem je da imamo premalo lokomotiva (privatni sektor), a mnogo vagona (javni sektor), i to je najveći uteg za ozbiljniji iskorak, dok u relativnim terminima držimo predzadnje mjesto u EU ligi.


Termin "stabilan rast" ekonomsko je romantiziranje. Doći će recesija, a država je nabujala u zadnjih deset godina (iako nismo imali nikakav ekonomski bum!), broj zaposlenih u javnom sektoru uvećan za sve umirovljenike u odnosu na ukupno stanovništvo povećao se za pet postotnih poena u usporedbi s 2008. godinom. Ranjiviji smo nego što odabrani pokazatelji izvučeni iz konteksta pokazuju. Moramo sagledati cijelu sliku, a ne realnost gledati samo kroz ružičaste naočale. Moramo biti objektivni i realni u prosudbama kako stvarno stojimo. Kada se uspoređujete sami sa sobom, uvijek ste najbolji. Međutim, kada nas se usporedi s drugima brzo shvatite da zaostajemo za onima za kojima smo oduvijek zaostajali te da su nas prešli i oni koji su nam svojevremeno gledali u leđa.
Vlada se iznova zalaže za spas 3. maja, ali problem Uljanika ostaje?



- Vlada se ni na koji način ne smije aktivno baviti poduzetništvom. Interesne skupine koje svoje interese prezentiraju kao nacionalne uvijek će postojati i tražiti intervenciju države u ime "viših nacionalnih interesa". Država bezuvjetno treba prestati s bilo kakvom daljnjom praksom financiranja bilo čega vezanog uz ovu priču. Navodno je želja Vlade da ulaganjem dodatnih sredstava "spasi" proračun od veće štete. To je plemenita namjera, ali put u poslovni pakao je uvijek popločen dobrim namjerama. Kao porezni obveznik ne želim državu koja moj novac troši na ovakve stvari. Treba podmiriti sve troškove koje se mora podmiriti na temelju preuzetih jamstava, ili drugih obveza, i 3. maj prepustiti za 1 kunu. Ako nema interesa za preuzimanjem koji isključuje daljnje državne subvencije ili jamstva, biznis mora ići u stečaj.(D.J.)