Tomicu je Đukića bilo najteže uhvatiti za razgovor. Jedne sam ga večeri izvukla iz kuhinje, gdje je, pretkraj radnog vremena, pripremao svoj poznati tiramisu. Žurio je s djetetom logopedu, no kako je iznimno fokusiran kada govori o svojoj životnoj strasti, stižemo pretresti sve bitno u kratko vrijeme. “Ja sam retfalački dečko, pravi Osječanin, tata mi je rođen uz Dravu, u Splavarskoj, a mama je iz Črnkovaca. Oduvijek sam znao da ću biti kuhar, pa sam se upisao u Ugostiteljsku školu i maturirao 1994. Malo sam radio na moru, potom u Njemačkoj pa u Danskoj, sve do renoviranja hotela Osijek 2004., gdje sam nekoliko mjeseci nakon povratka preuzeo kuhinju, postao chef”, navodi podatke iz svog životopisa.

Drži kako ima sreće, jer je dobro plaćen za posao koji obožava. Ne želi raditi ništa drugo i drago mu je što su kahari danas traženi, što mogu, ako su dobri, birati gdje će raditi. “Da, deficitarni smo na tržištu rada i to nam diže cijenu. No nemojte zaboraviti da je posao jako zahtjevan, za njega treba puno živaca, radnih sati, godina iskustva kako biste postali autonomni, svoji, jer u kuharstvu nema vrhunskih rezultata preko noći”, odlučan je Tomica. Priznaje, tek kad su ga ljudi prihvatili, zavoljeli preko hrane koju priprema, to mu je bio znak da je stasao.

Biti chef znači biti u kuhinji, što podrazumijeva mnogo odricanja i ulaganja puno energije u posao. Stalno se usavršavanje podrazumijeva, kao i praćenje trendova, eksperimentiranje... “U Hotelu Osijek sa mnom rade kolege koji su, prvo, izvrsni ljudi, a onda i izvrsni, iskusni i predani profesionalci. Priznajem, strog sam chef, no morate znati da chef koji nije temperamentan zapravo neće moći uspješno voditi svoj tim”, ističe.

Tomica je uvjeren da je, kada je o gastronomiji riječ, važno znanje - i za kuhare i za konzumente. Sve je, podučava, važno: namirnice, kuharske tehnike, izvedba, ambijent u kojem ćete jesti, postav stola, posluga, rasvjeta, glazba, pogled... i, najvažnije od svega, fokus na hranu u kojoj ćete uživati. Gastronomija je, kaže, nešto prekrasno jer se u nju unosi puno emocija.

Ipak, iako radi u kuhinji hotela koji je neprijeporni osječki brend, Tomica pozdravlja otvaranje novih restorana, krčmi i čarda, koji su fokusirani na kuhanje tradicijskih jela poput fiša, perkelta i šarana na rašljama. “Tradicijske recepte nikako ne smijemo potiskivati, treba ih poštovati i čuvati od zaborava. Naravno, postoje bolje i lošije izvedbe tih jela, kao, uostalom, i svega drugoga”, kaže Tomica, kojega pak u posljednje vrijeme, kada je riječ o tradicijskoj kuhinji, zanima esekerska gastronomska baština, želi se baviti (re)interpretacijom esekerskih recepata. “Osijek je uvijek bio gospodski grad, nemojmo to zaboraviti”, naglašava Tomica. Veseli ga što mnogi doživljavaju Hotel Osijek kao mjesto druženja, kao opće dobro, kultno mjesto, što je, kaže, obvezujuće i za chefa kuhinje.

I samom je sebi nametnuo obvezu stalnog usavršavanja. Prepoznaju to mnogi, prepoznali su i Vatreni. “Radim za hrvatsku nogometnu reprezentaciju već tri godine, no ova je godina bila posebna. To je bio i veliki trenutak u mom životu, ta medalja i moj doprinos uspjehu naše nogometne vrste”, govori o svom iskustvu glavnog kuhara repke.

Tomica je ispunjen i u privatnom životu. Sa suprugom je izgradio život po njihovoj mjeri i u slozi podižu dvoje divne djece. Ne osjeća nikakvu potrebu otići iz Osijeka. Unatoč tomu što bi sa svojim preporukama i ugledom bio dobrodošao u mnogim uglednim kuhinjama restorana diljem Europe, Tomica svoju jedinstvenu kuharsku osobnost, jedninu, pretvara u množinu usrećujući nas Osječane i naše goste svojim neponovljivim jelima. Jedan od njegovih tajnih sastojaka svakako je njegova odlučnost da sa svakim danom bude bolji.