Za pirotehničare rat još nije završio, a život “mjere” u kvadratima. Zbog podcijenjenosti stresnog posla kojim zarađuju za kruh, nazivaju se – nadničarima.

Pogibija jednog od njihovih kolega, veterana razminiranja, pirotehničara Dražena Aleksića, ponovno je u fokus javnosti lansirala brojne probleme s kojima se svakodnevno susreću, no izlaza ne vide. Državu okrivljuju što je posao razminiranja dala privatnim tvrtkama. U Hrvatskoj je prema podacima Ureda za razminiranje Vlade RH ukupno 46 pravnih osoba ovlašteno za obavljanje poslova razminiranja, a one zapošljavaju 661 pirotehničara i 79 pomoćnih djelatnika.

Glavni povjerenik Novog sindikata za razminiranje Zdenko Tomić i sam je prije godinu i dva mjeseca nastradao u minskom polju ostavši bez noge.

- Glavni je problem što je razminiranje dano u privatne ruke. Prije je tu djelatnost obavljala tvrtka Mungos, oko 2000. godine počele su se stvarati nove privatne tvrtke i od tada su nastali problemi. Najveći je taj što je razminiranje prepušteno sustavu javne nabave, a najniža cijena dirigira tko će dobiti posao. Tvrtki je puno, javljaju se razni poslodavci, jači žele uništiti slabije, a sve to ide preko leđa pirotehničara. Zbog tako niskih cijena pirotehničar mora napraviti po 700 ili 800 kvadrata, što je mimo svih svjetskih standarda, u svijetu se radi maksimalno stotinjak kvadrata, kako je to nekada radio Mungos - priča Tomić. Sigurnost je tada, dodaje, bila puno veća.

Na leđima pirotehničara, s druge strane je golema odgovornost. Za očišćeni teren, pojašnjava Tomić, zakonski svojim imenom i prezimenom odgovaraju sljedećih deset godina. No, ni tu, kaže, nisu čista posla jer papir ne odgovara stvarnoj situaciji.

- Karte ne poznaju konfiguraciju terena. Možete imati neravan teren, koji na karti izgleda ravan, i može se dogoditi da ga je netko drugi radio, a piše se na moje ime. Ako netko strada, ja sam odgovoran - ističe Tomić.

Velik je problem i što pirotehničari, što su nam potvrdili i u Uredu za razminiranje Vlade RH, nemaju kolektivnog ugovora.

- Još 2013. smo potpisali zadnji kolektivni ugovor koji je bio na snazi do prosinca te godine, a od tada ne možemo sklopiti ugovor s udrugom poslodavaca. Njih su dvije, s jednom smo sklopili uz uvjet da pristane i ova druga, a ova druga, HUP, to ne prihvaća. Neke tvrtke isplaćuju minimalac, a razliku daju na ruke, to je varanje države, ljudi nemaju prava - kaže Tomić.

Već nekoliko godina, potvruđuju nam u spomenutom Vladinom uredu, ne postoji kolektivni ugovor za djelatnost humanitarnog razminiranja kojim bi se, između ostalog, definirala cijena rada pirotehničara, što bi sasvim sigurno pomoglo i u definiranju cijene razminiranja koja posljedično ne bi mogla biti na sadašnjoj razini, što bi očekivano pospješilo uspostavljanje ravnopravne i poštene tržišne utakmice.

Rok koji je Hrvatskoj zadan Ottawskom kovencijom za završetak poslova razminiranja svih poznatih minskih polja je 1. ožujka 2019. Upravo taj podatak, kažu pirotehničari, omča je oko vrata ne samo njima nego i mogućim civilnim žrtvama.

- Zbog tog datuma 'nabili' su nam tempo i pritisak, pa se radi sedam i osam puta više od realnih mogućnosti. Pitajte i ostale pirotehničare pa će vam reći da i sami često ne mogu biti sigurni da je prostor koji su očistili doista očišćen - kaže nam jedan od njih želeći ostati anoniman (podaci su poznati redakciji).

Njegove riječi potvrđuje i Zdenko Tomić.

- Uz ovaj tempo rada ne možemo ništa garantirati. U mom slučaju se dogodilo to da sam stradao na površini koju su odradile moje kolege. Nisu ti ljudi krivi jer je pritisak poslodavca bio da svaki od nas mora napraviti 400 kvadrata. Doslovno nam je rekao da će nas poslati kući i dovesti neku drugu tvrtku koja će to odraditi. Vraćao sam se sa svoje pozicije po pregledanom terenu i stao sam na zaostalu minu. Onda se dogodilo to da su sve papire prepravili te izmislili da sam radio nešto na dijelu koji je već bio pregledan - kaže Zdenko Tomić.

U Vladinom uredu tvrde kako je u posljednje dvije godine minski problem u cijelosti riješen u tri hrvatske županije: Dubrovačko-neretvanskoj i Virovitičko-podravskoj u 2014. te u Vukovarsko-srijemske u 2015. Zdenko Tomić navodi primjer da činjenice ne odgovaraju navedenom.

- Bojim se da će tu biti još puno žrtava, što pirotehničara, što civila. Imali ste nedavno slučaj u Ceriću, Vukovarsko-srijemska županija proglašena je prošle godine očišćenom, a čovjek je išao po drva iza svoje kuće i stao na jednu od najopasnijih mina u čijem slučaju samo jedna od stotinu zakaže. On je imao sreću da je ova zakazala. Oko njega su bila djeca i susjedi. Da je ta mina eksplodirala, to bi bio masakr, a to područje je očišćeno. Naknadno je pronađeno još mina - kaže Tomić.

Zvao ga je, kaže, i tragično preminuli Dražen Aleksić i žalio mu se kako više psihički ne može izdržati pritisak.

Pirotehničar Josip Selinger kaže kako već godinama upozoravaju na nepravilnosti i narušavanje sigurnosti.

- Ne samo naše, mi smo pirotehničari, mi to radimo i svjesni smo opasnosti. Ali ako tu opasnost povećava netko drugi, a time mislim na državu i njezine institucije svojim nedjelovanjem, žmirenjem i puštanjem da se radi što tko hoće, to nazivam terorizmom protiv vlastitih građana - kaže Selinger i sam se dotičući primjera iz Cerića i Vukovarsko-srijemske župnije.

- Ravnatelj je već dva puta svečano pred televizijama i novinarima predavao očišćeni teren te županije. A vidite što je bilo u Ceriću. Nije to jedina takva županija, imate Dubrovačko-neretvansku, u Šibensko-kninskoj su na Bilicama prije nekoliko mjeseci postavili table, a nikad ih tamo nije bilo - upozorava Selinger. I on se osvrće na problem razminiranja u rukama privatnika.

- Od kako je razminiranje dano privatnicima, više od 60 tvrtki se zatvorilo. Čak 90 posto njih ostalo je dužno državi, pirotehničarima, no neki od njih već imaju tri-četiri nove tvrtke. Zatvore onu s dugovanjima, a otvore novu na nekog iz obitelji. Trenutno u razminiranju nemate gotovo ni jednog pirotehničara kojem bar jedna tvrtka nije ostala dužna ili doprinose, ili plaće ili dnevnice, taj posao nije trebao otići u privatne ruke - ističe Selinger.

Njihov je posao, kaže, od najvećeg državnog interesa. Selinger ističe da su 2001. godine, kada je počinjao raditi ovaj posao, cijene iznosile 13, 14 ili 15 pa i do 20 kuna po metru četvornom, a danas, kaže navodeći zadnji natječaj, projekti su se dobivali po samo 3,62 kune za kvadrat.