Grad bogate povijesti, kakav je Osijek, krije brojne zanimljivosti iz svoje prošlosti. Neke od tih priča manje su poznate osječkoj javnosti, iako je riječ o legendama grada na Dravi.

Dobar poznavatelj službene (ukupne), ali i skrivene povijesti našeg grada poznati je osječki turistički vodič Vlado Pest. Pest je predsjednik Udruge za poljepšanje grada Moj Osijek, u sklopu koje organizira niz događaja s ciljem popularizacije znamenitosti i zanimljivosti iz povijesti grada na Dravi. Ovaj put odabrali smo šest manje poznatih ali zanimljivih priča koje nam je ispričao Vlado Pest.

- Na ulazima u grad iz smjera istoka, zapada i juga postojale su zgrade tzv. malte. One su u početku bile svojevrsna granica između dijelova grada i naselja koja su se nalazila izvan grada. Riječ malta dolazi od njemačke riječi maut, što znači dadžbina, a upravo su posjednici razne robe namijenjene prodaji u gradu podlijegali plaćanju dadžbina pri ulasku u grad. Danas su jedine zgrade malte ostale sjeverno od križanja Stossmayerove i Kanižlićeve ulice te zapadno od pružnoga prijelaza ulice Svetog Leopolda Bogdana Mandića. To su prizemne građevine od opeke, neožbukane, s potprozornicima i natprozornicima od izbočenih opeka. Nakon Drugog svjetskog rata, kad su ukinuta takva davanja, te su zgrade dane na korištenje građanima za stanovanje - priča Pest.

Kečiga je riječna riba grabežljivica koja svoj plijen ne pušta lako. Upravo je po toj ribi nadimak dobila jedina žena spasilac na gradskom kupalištu, nekada zvanom Garnizonsko kupalište. Ta mlada djevojka, ujedno vrsna sportašica, konkretnije, gimnastičarka, zvala se Katarina Štros. Ona je šezdesetih godina prošloga stoljeća radila kao jedina žena spasilac i u bivšoj državi. Upravo zato što je vrsno obavljala svoj posao i nije nikoga, kome je u vodi pomogla, puštala, kao što ni riba kečiga ne puštasvoj plijen, nego je kupače spašavala iz mutne i brze Drave, dobila je nadimak po toj ribi. Garnizonskog kupališta, koje se nalazilo na mjestu ispred vodotornja u Tvrđi, danas više nema, a gospođa Katarina Štros živi u Italiji.

Vlado Pest priredio je dvije izložbe vezane uz povijest osječkog tramvaja. Naime, prije 130 godina, točnije, 10. rujna 1884., gradom na Dravi počeo je prometovati tramvaj na konjski pogon ili, kako su ga u to vrijeme nazivali, konjska željeznica. Bio je to prvi hrvatski tramvaj, ali i prvi tramvaj u jugoistočnoj Europi. No manje je poznato da je Osijek, uz to, prvi grad koji je u ovom dijelu Europe imao vozačicu tramvaja. “Bila je to gospođa Viktorija Barić, zvana Vika, koja je u našem gradu upravljala starim Škodinim tramvajima još pedesetih, a novim Siemensovim tramvajima šezdesetih godina prošlog stoljeća. Kada je ona vozila tramvaj, a kondukterka je bila teta Mancika, zlobnici su taj tramvaj nazivali ženski tramvaj. Međutim, nitko se nije usudio 'švercati', jer su gospođe 'tramvajke', koje su upravljale tzv. ženskim tramvajem bile vrlo stroge, čak strože od svojih muških kolega”, priča naš sugovornik.

Oskar Nemon, poznati osječki kipar koji je svjetsku slavu stekao u Londonu, rođen je u Osijeku 1906., na katu u kući na sjeverozapadnom uglu Radićeve i onda Desatičine, a sada ulice Hrvatske Republike. Vlado Pest zna kako je Nemon dobio ime Oskar: “Odmah nakon rođenju majka mu je začula povik s ulice: Hajde, Oskare!, pa je novorođenom sinu dala ime Oskar. Tek poslije je saznala da je to viknuo kočijaš konjskoga tramvaja, ali konju koji ga je vukao, imena Oskar.”

Premda je Jovan Stanisavljević zvani Čaruga, bio prijestupnik i osuđenik na smrt, i on je poznati Osječanin. “Kako se grobovi osoba nad kojima je izvršena smrtna kazna ne označavaju, a pokapaju se bez najave i prisutnosti ikoga osim grobara, tako je to bilo i davne 1925. godine, nakon izvršenja smrtne kazne vješanjem nad Čarugom. No, ipak, grob je označen, a označila ga je gospođica Sofija. Ona je bila Čarugina ljubavnica, koja je, prikrivena negdje na Groblju sv. Ane, vidjela gdje je Čaruga pokopan, pa je nakon što su se grobari razišli označila njegov grob”, priča Pest.

Evo još jedne priče vezane uz osječki tramvaj: “Svojedobno, kad su osječke tramvaje još vukli konji, jedna osječka frajla, imena Julča, ponosno se šetala Chavrakovom ulicom, danas Europskom avenijom, s novim šeširom na glavi. Puhao je vjetar te je otpuhnuo frajli Julči šešir sa glave i nataknuo ga na kobilu istoga imena, koja je vukla tramvaj. Netko je poviknuo: 'Vidi Julču sa šeširom', tada nastane sveopći smijeh, a frajla Julča ljutito požuri kući osramoćena”, zaključio je Vlado Pest.